Bluz jednog odrastanja…

U puno jutro

Prolaze autobusi
Prolaze radnici
na biciklima sa svjetlom

Prolaze Namršteni
prolaze Polaskani
I oni visoko dignute
Glave…

Ja,

Ni polaskana,
Ni naspavana
(samo sam majka)
Užurbana
– Dva najdraža Ljiljana
Odvodim u tuđu Baštu.

I svijaju se uz moje skute,
Stisnutih ruku u grču strepnje
Ljubim im kuštrave glave
dok naše  prepletene siluete
u staklu ulaznih Vrata
oproštajni Bluz  ispisuju:

Samo jedan zagrljaj
– nema vremena!
Samo jedan poljubac
– nema vremena!

Želja za drugim ostaje
Suza u oku… Bol u grlu…

Malene ruke, pružene
Bole
– Što su malene
Što mi ih otrgnuše
Što nema vremena
Vremena,
vremeeenaaaaa!!!

…

Trči na prvi i drugi autobus
Trči na prvo i drugo vrijeme
Sjenka bez svjetlosti!
(samo sam majka)
Usplahirena
– Dva najdraža Ljiljana
Ostadoše u tuđoj bašti!!!

I ne reci mi, prijatelju,
„dobro jutro“
– Nije mi dobro!
(dok moje srce u crnoj šutnji,
još plače svoj bluz…)
I ne pitaj me „kako sam“.
– Nisam dobro!
Dok ne zarijem glavu u pijesak
još jednog radnog dana…
Dok se ne pomirim sa
Neminovnošću
– a sljepoočnice otkucavaju…

Sačekaj prijatelju,
Dok ne  prigrlim
Dva mala, mala sunca
Dva bistra pogleda ruža
– Biće mi dobro i jutro i dan,
i vjetar i vijavica,
– Dva najdraža Ljiljana,
U naručju prepunom radovanja
Dovest ću iz vrtića
Kući…

…

I tako,
iz dana u dan,
Moja djeca i ja,
Pjevasmo naš BLUZ,
Do simfonije odrastanja…

 

Radost

Laticu po laticu
strpljenje zlatokoso
cvjetove svoje otvorilo

Kliktaj po kliktaj
sokoli paperjasti
na prvi let se odvažili

česticu po česticu
nebo modrooko
slapove svjetla ubralo

Gle, kiše srebrne:

Klijaju novi životi
– Tijela se tijelima prekrila…

Otkucaj po otkucaj
jutro srčano
prozirnu košulju oblači
dan se na prste propinje

Gle, praskozorja:

Trepere mlade masline
Pjevaju polja pšenična
Padaju kiše srebrne
Tijela se tijelima preplela
Klijaju nove radosti!

-Hvala ti, Majko Maslino!

 

PITI

Žeđ je
moja pratilja, vjerna.
Uz prvi otkucaj bila
iznikla i rasla
u obličja mnogolika.

Pila je i tražila
nedužno i strasno
piti…piti…piti…

Neki dlanovi mirisni
svijeni u oblik čašoliki,
kao vinom misnim,
prvim me stihovima
ponudili…

Žeđ je moja tražila
nedužno i strasno
piti, piti, piti…

Neki se dlanovi hvalisali:
“Ona nam iz ruke pije”,
a pri tom vodu bistru
gorčinom zamutili…

No, oni tihi čašoliki,
u živoj izvorskoj vodi
okrepu utjehe su nudili
i moje prosjede misli
mladolikim učinili…

Dlanovi tihi ljekoviti!

Žeđ je
pratilja moja vjerna…
I danas traži
nedužno i strasno
PITI, PITI, PITI…

 

Okupani… (prigodno o ljubavi)

Grgori Ljubav u koritu slasnog
trešnjevog soka, nudi se, pjenuša
rumenim mjehurićima želje!
Propinje se u mahnitoj snazi strasti!
čeka da se okupamo
Da nas zapljusne
Osvježi ili razboli
Razgali ili u grlu zastane…
Ti i ja;
Majka i dijete; Sestra i brat;
Suze i smijeh; Prevara i laž;
Svetac i skot –
Okupani… Okupani…
Vidamo rane; Hulimo trešnje
I kažemo: – nikad više!

A ljubav?!
Ljubav milostiva,
o ljubavi ovisna:
– Novu kupku slasnog
trešnjevog soka,
iznova, priprema…
– Nove kupače čeka!
Pa makar lizali rane
Hulili ljubav
Vidali snove…

Čeka Ljubav…
Čeka:
– Da prigrlimo druge
I osjetimo sebe…

 

Možda je o ljubičicama

Danas sam,
košarom prepunom pjesama,
na gradsku tržnicu krenula.

– Kupite buketić za svoju Dragu! –
pjevušio je prodavač ljubičica.

Ulični svirači me pozdravljali:
– Sretno! – kažu mi – Zar baš moraš?
– pita me Gitarist.
–  Stigla mi na naplatu neka Obećanja.
Ovrhom prijete Snovi nedosanjani.
čežnje su, ove zime, posebno zeble,
nakupilo se i za grijanje.
I neke Tuge stare i Ljubavi nepreležane
– moram pa što bude!

– Kupite buketić za svoju Dragu! –
pjevušio je prodavač ljubičica.

– Eh, kad bi ti barem bile u rimama,
mogla bi tu s nama. Pored njih
trešnjeve boje, ležerno raširena,
leškarila je za violinu kutija
… i bjelasalo se par novčića.

Najljepšu haljinu bila sam obukla,
odvažno i krepko tek do tržnog Redara stigla.
– Nemate plaćeno mjesto, obrt, udrugu… ništa?!
(Kupite buketi?, pjevuši prodavač ljubičica.
Umalo se rasplakala nisam.)
– Možda vas neko primi, pokušajte,
samo da vas inspekcija ne pronađe.

Što da vam kažem?!
Prodavačima povrća bila sam sumnjiva.
Oni sa voćem, samo su rukom odmahnuli.
Mesar je rekao: „da si malo mlađa“.
Mljekarica me majčinski zagrlila –
„Ja bih te primila ali su kod mene najstroži” –
i nasmiješila mi se dobrodušno: „Uzgajaj
nešto korisno, tko danas za pjesme mari!?“

Vjetar se niotkud oglasio i mojom
košarom poigravao.
– Padaju vam pjesme, dajte da vam
pomognem! – prodavač ljubi?ica se
smiješio.
– Pustite, neka ih vjetar nosi!
Nemojte tako! Ova je „na vjetru ruža,
ta mi se posebno sviđa, kupit ću je.”
– Poklanjam vam, moram kući.
– Evo vam buketić ljubičica.
Možete tu uz mene prodavati.
Jučer je jedan vaš kolega
skoro pola košare prodao. Tražile se
ljubavne i rodoljubive. Kakve su vaše?
– Ne znam, nasumice sam nabrala.
Evo još jedne pod klupom. “Oblutak“ – i
ona mi se sviđa.
– Poklanjam vam, moram kući.
Evo vam još jedan buketi?!

Što da vam kažem?!
Stigla sam kući i poželjela jednu ljubavnu
napisati, dok mi se još sve plavilo u duši
od ljubičica i njegovih pogleda.
Oči mu bile iste boje i mirisali su
isto. – On i ljubičice!

Još jedna čežnja, koju iduće zime
treba grijati. Još jedan San, koji će na
naplatu doći nedosanjan. I pjesma
koju ću uličnim sviračima pokloniti.

Možda bude ljubavna?!
A možda o ljubičicama?!

 

O NAMA 

O nama koji srcem
Dozivamo kiše bisernice
Da napoje žednu Želju
Da izraste voćka Nadanja
Do prvih plodova čežnje
Da slete ustreptale Strepnje
I sviju plamena gnijezda
Na strehama naših Misli…

O nama koji srcem
Dozivamo rane sunčane zrake
Da liječe ozeble Snove
Da posijemo zrna Sjećanja
Na proplancima mladosti rane
U vlatima proklijale Žudnje
Da zapjeva modra Radost
O nama…

U snoviđenju
Između Straha i Strasti
Oko isprepletenih ruku vrba
Ovila se svilena rosa…

Svjetlucaju biseri sunčevih
Perli:
– Za nas koji živimo Srcem…

 

Samo kap dobrote

Sanjala sam:
– Biljke su ljudima pružale ruke
i mahale nježnim vlatima…
Dodirivale su nas
tamno zelenim prstima,
okićenim prstenjem Vjernosti-
nebu i jutru i magiji stvaranja..

Spoznala sam:
U rascvalim bojama cvjetova
Kriju se hiljade svjetova;
U laticama mirisa
hiljade pjesama radosnica
i jedna moja kapljica plača…

Sanjala sam:
Katedrale su ljudima pružale
Zvonike
I mahale sanjivim zvonima…
Budnice milovanja su potekle
niz napukle molitve očaja…
Obznanjuju ljubavnicima
oprost!
Tužnima radost u zrnu pijeska
pod jezikom biserne
školjke…
Nemoćnima snagu
u zjenici novorođenog
sunca…

Budna sam:
I pružam ljudima ruke,
prstenjem strepnje okićene…
Mašem im tamno zelenim
prstima nadanja…

Vjerujem:
Nebu i Jutru i magiji
Stvaranja…
– I samo jednoj kapi Dobrote Tvoje,
vjerujem…

 

SRCEM MISIONARA…

I.

Vidjela sam:

Danas sam te vidjela,
Dijete.

Danas sam te upoznala,
sa očima straha i ljudima
koji se u tim jezerima tuge
ogledaju.

Danas sam te vidjela i
gorkom šutnjom molila:

– Nauči me hodanju

Po tvojim poljima nevinosti,
na kojima je svrgnuta Milost.
I Smrt se imenom Gladi naziva
I zaboravljena zapovijest Božija
I oskrnavljena riječ Njegova…

Nauči me, Dijete,

Kako se uzdiži silaskom

U grotlo očaja-
Tamo gdje nas poput
Mača
Reže oštrica tvog plača…

Danas sam te vidjela
Dijete,
sa očima u kojima se
ljeska sva tuga ovoga Svijeta..

Nauči me
kako kap po kap
Vodu ti dati

kako
savjest  Moćnika
u jatu nebeskih ptica
nad beskraj tvoje patnje
poslati…

Da li:
-dozivanjem kiša „bisernica“?
–  molitvama… ?
– Krikom nečije ljubavi
Neuzvraćene…?
Ili
pjesmom o „matmi“ …

 

II.

MATMA

Mi,

Koji razbibrige tražimo
čat za čatom otvaramo
Provociramo
Pozdravljamo
Koketiramo,
Da li znamo
O, da li znamo
Koliko boli u plaču
Djeteta ima…
Koliko boli u jauku
Nemoćnih,
čoporu gladi i žeđi
posluženih…

– Ničim  se ne pere
Ta javka očaja
Ta svrgnuta zapovijest Božija
Ta oskrnavljena riječ Njegova

Ničim se ne pere,
Samo srcem Misionara
koji se ne boji
žeravicama stvarnosti
bosih nogu koračati…

Koji se ne boji
U srce tame do koljena
zagaziti…

Samo srcem Misionara…
Samo Srcem Misionara,
koji zna,
koji je naučio znati
kako vodu kap po kap
davati—

pa ga zovu matma- onaj koji tjera smrt…

“MI SMO IM DAVALI TAKO ŠTO STAVIMO PRST U VODU, PA IM DAMO DA SISAJU.

DOBILI SMO OD NJIH NADIMAK MATMA, U PREVODU – ONAJ KOJI TJERA SMRT ,

TAKO SU NAS ZVALI”- (citat iz pisma)

 

Napiši životopis!

Čula sam kako govore:
“Njena  je „biografija“
Ostala na granama jedne topole;
U krošnji jedne umorne kruške;
U nervoznom viru jedne rijeke
Imena znakovitog: Čemernica!

Njena je biografija tako nevažna
Da je ni vjetar ne dira,
Ni ptice ne svijaju  gnijezda.
(Samo poneki bosonogi vrabac
Naiđe i kljucne,
Odsutnom radoznalošću…)”

– To sam vam i sama mogla reći!

Svoje sam prvo kupanje obavila
U toj malenoj rijeci,
gorko-ljutog imena: Čemernica,
Pa sam krenula,
Bosonoga i zanesena,
Od Prostora i Vremena
Graditi Život!

Umivale su me
Mnoge rijeke i planinski potoci
Snagom pojili …

Gradovi mi nudili, umjesto
poljana uz rijeke ostavljenih –
podatna njedra Trgova .

– I ja sam sijala i žnjela…
Snopove uroda slagala:
– piramida radosti i poneka
Kapljica bola…

…

Tada su, niotkud, naišli Detektivi,
Tigroglavi:
-tko je ona- kad bez životopisa
Hoda svijetom i našu prašumu
Svojom naziva?!

Našli su moju Topolu
I listove potrgali…prepilili i
Stablo kruške- do korijenja…
(Rijeka je već bila presušila!)
Tada spaziše vrapce bosonoge
I mrežom pohvataše!
Detektivi – leptirokradice:

– propjevat će nam Vrapci,
Godinama su kljuckali…

I Vrapci propjevaše glasom slavuja!

Tigroglavi se skameniše:

– samo je svoje kupanje prvo,
u toj malenoj rijeci, odavno presahloj,
Obavila…Kunemo se čašću
svog roda Bosonogog,
– ništa nije kriva!

To sam im i sama mogla reći!

…

Danas,
Moj životopis,
Bez Kruške i bez Topole
Luta prostranstvima šljivika
I maslinika…

Pluta od jezera do mora
Iz slivova rijeka izranja
U kose topola uranja…

Uz vrbike i sjenokoše sanja i
Traži svoje vrapce bosonoge!

– Kloni se obuvenih
I začešljanih
I onih,
Sa maskom uljudne znatiželje,
Moja posvojena kćeri!-
Maslina majka mi šapuće…

…

– Napiši “biografiju”, kad ti
Lijepo kažem!

 

RUKE

Neki bi ljudi samo
grliti trebali…

Rijetki su koji to
tako mekano toplo
znaju činiti…

Sretneš li na putu svome
te tople, grljive ruke,
nježno ih primi
i dobro pamti: svaki svileni
dodir i nježni šapat puti
– Vidjet ćeš, vrijedi!

U nekim noćima
beznadno dugim i mrklim,
kada ti tuga niotkud sleti
Ugasi brige, zatvori oči
I svih se grljenja svojih sjeti
– Vidjet ćeš, vrijedi!

Neki bi ljudi, zaista,
samo grliti trebali!
Rijetki su koji to tako
mekano toplo
i ljekovito nježno
znaju činiti…

Njihovom jatu treba se
pridružiti…
– Vidjet ćeš, vrijedi…

 

Utjeha jutra

Kažu da negdje
na nebu si.

Kažu i da nebo
dobre uzima.

Kažu.
Govore.
Tješe.

Da vrijeme
rane lije?i.

A ja
drhtim i ove noći.

Vučica nesanice,
grize jazbinu žudnje.

Kida spletove vena.

Rovari
mojim
tijelom!

Izlazim na terasu
bosih nogu,
raskopčane košulje,
vlažnih usana.

Još jedna cigareta.

(Ovo je zadnja no?as!)

Gorki, prijeteći svjetionik.
Užareno tjeme očaja.

Još jedna čaša.

Mukli žubor vena
prijeti da se izlije.

Noćas trebam
narkozu spuštenih trepavica:

za krik boli što te nema,
za urlik vučice koja te traži,
za želju suludu, opustošenu,
za moju košulju poderanu.

Samo još jednu čašu.

(Ovo je zadnja noćas!)

Još jednu cigaretu.
Neću više!

Pogledam nebo.

Kažu da tamo si?

(Tamo je zvijezda jutarnja.
I plavičasto srebro praskozorja.)

Varaju se, varaju!

U meni si.

Kao blagost te odjednom
osjećam: svoje sjene
sjenu.

Kao jutro umiveno,
što se iz uzdaha no?i
budi –
i svjetlo nudi.

Grad se proteže.
Na prste se propinje.

Jutro je i ljudi su,
osjećam,
mlada prepelica,
u mojim njedrima poderanim.

Iz pepela zadnje cigarete
komeša se ŽIVOT!

…

Umorna vučica
u kutu terase
drhti.

 

Balada jedne usplahirene ose

Pozivala sam te, zažarenih obraza
bistrog čela, žedna života.

– I sreli smo se!

Sjedimo tako,
prividno mirni,
na kamenom platou kafića,
kao na dlanu kamenom,
linijama sjećanja išaranom.

Pjenuša more na rubu
skliske hridi.
Glasa se galeb
i iznad nas uporno kruži.

Šutimo.

Šutimo,
dok jedna usplahirena osa
u našoj praznoj boci
bezglavo traži izlaz.

Sestro, oso!

Šutimo,
dok vjetar u daljini
vrbama kose trga.

Kćeri, vrbo!

Šutimo,
u stihovima šutimo.

Nastaniše se rimovani
u granama maslina
uz cestu zaboravljenih.

Maslino, majko!

Dodirnuše nam se ruke
na rubu stola,
i spoznah, bistra čela:

ovo su mirišljave šutnje
iz ružičnjaka sjećanja
ubrane.

Ovo su ljekovite šutnje,
rosom naše mladosti

umivene.

Ti mi se smiješiš,
onako iskosa,
onako šeretski.
Dlanom mi dodiruješ
obraze zažarene.

To nisu suze,
– kažem ti tiho,
modrom spoznajom
rastanka ogrnuta.
– To samo jesen kiši.

– Ne brini! – šapuće vjetar u kosi vrbe –
Jedna usplahirena osa napokon nalazi
izlaz.

 

STREPNJA…

Grad se moj budi
Na prste propinje
-Neka mu je dobro jutro!

(„da li me voliš“)

Ljudi ga koracima
Oblače
Navlači košulju radnu
-Neka ga novi dan
Ne zaboli…

(„da li me voliš?“)

Ovo je običan dan,
„SVAKIDAN“-om
Ga nazivaju.

Nije za svetkovanje
Nije za igre pobjednika
Niti za jauk poraženih.
Ovo je Dan za rađanje:

(„da li me voliš?“)

-Klijaju misli Utjehe
Stasaju u biljke Razuma
I Suncu vlati daruju.

Ulični svirači dolaze i
Zebnje sviranjem miluju.
Djevojke na trgovima
Hrane noćašnje Uzdahe
Mrvicama osmijeha u
Njedrima grijanim.

(„da li me voliš?“)

…

„Volim te, volim“-
Mreška se Život…

 

More u boci

More mi,
u dvolitarskoj boci,
poruku  poslalo.
Zna more što mene mori
Zna more.

I zapljusnuo me zvuk
valova plavetnih!
Na platou Zelene strasti
bosa mi stopala ljubi.
– Molim za ples,
šumi mi tvojim  glasom:
– Još samo ovaj ples!

I sklonih tugu pod
trepavice čežnje.
Širom otvorih želje
-neka prhnu iznad
borika i maslinika
do tvoje Žudnje
rumene.

Trepere Mladice maslina
sjenama Borova obgrljene.

U tvom sam naručju
danas,
lijepa,
bistrih mislli.

Plešem,
Na modrom valu čežnje
Plešem.

More u boci porukom
šumi… šumi…

– Zna more!

 

Emilija Vasiljević