Znate li tko je bila Nora? Djevojčica za čije su ozdravljenje molile tisuće ljudi. Znate li tko je Magda? Djevojčica silovana od strane svog strica. Znate li one tisuće napuštenih pasa koji umiru u mukama? Znate li za gladnu djecu Afrike? Znate.

A vjerujem da znate i o ljudima moderne “duhovnosti” koji ispisuju čekove obilja kako bi se sutra probudili bogati. Koji tapkaju kako bi ostvarili svoje zelje. Koji plaćaju skupe seminare kako bi im netko rekao kako da žive svoj život. Ljudi koji propovijedaju Univerzalnu ljubav, a ne vole sebe. Ljudi koji ce vam reći – “Sam si kriv, kakve su ti misli takav ti je život”.

E pa mnogi me pitaju da li takve “duhovnjake” podržavam. Naravno da ne. Jer ti isti koji se bogate različitim “tehnikama” mi nikad nisu dali odgovore na pitanja – ako naše pozitivne misli mijenjaju sve, kako to da tisuće pozitivnih misli nije spasilo Noru?

Ako svi trebamo voljeti sve ljude, u stilu Univerzalne ljubavi, kako da Magda zaista voli svog strica? Ako su njihove propovjedi o “moći misli” toliko jake, zašto ih ne “serviraju” pred gladnu djecu Afrike, pa njima drže predavanja o tome kako samo trebaju zamisliti hranu i ona će se pojaviti. I otkad to duhovnost ima veze sa čekovima?

Ljudi bez temelja traže duhovnost. A ona se ne uči. Već rađa. U sebi. Mislim da su Nora i Magda spoznale više stvari o ljubavi nego što će li itko ikada spoznati na seminarima. To što Magda ne umije voljeti svog silovatelja ne čini ju nimalo manje vrijednom osobom, i ne dajte da vas itko ikada uvjeri u to. Duhovnost nije TV program da ga mijenjate iz fotelja. Ona zahtjeva iskustva. I greške. I vas. Samo vas. Sve drugo nije duhovnost. I nikada neće ni biti.

Jer dok se vi ‘tapkate” u mraku svoga doma, ljudi umiru na cesti. I dok stavljate svoje “pozitivne misli” umjesto da pružite ruku i pomognete konkretno, nečiji životi upravo su uništeni. I dok propovijedate o Univerzalnoj ljubavi, trudeći se da volite sve oko sebe,  zaboravljate da je najvažnije voljeti sebe.

A ne volite se. Jer si uskraćujete bilo koje druge emocije. Pa i one negativne. I tako “tapkate” i ispisujete čekove života, i trčite jednom tjedno na seminare. I potom sebe nazovete duhovnima. A zapravo ste sve suprotno od onoga sto duhovan čovjek treba biti.

Jer duhovnost se rađa. Ona nije servirano učenje. Ona je iskustvo. Koje morate i trebate proći sami. I bas iz tog razloga mnogo je duhovnijih osoba od svih onih koje ćete ikad vidjeti. Jer… vi od sebe ni ne vidite njih. Oni ne nose aureole. Ne pohađaju seminare. Ne pišu čekove.

Oni čine. I to činjenje ih čini duhovnima. Jer oni ustaju kad svi sjede i oni se bore dok se drugi mole. Htjeli to priznati sebi ili ne, ni jedno “spasi ga Bože”, kao komentar na neku tragediju ispod slike, nije “ga” spasilo. Ali, nečije činjenje je.

Netko je izašao iz okvira svojih misli i prakticirao duhovnost, a netko je ostao zauvijek zarobljen u njoj. Jer fanatička duhovnost nije ništa bezazlenija od fanatičke vjere. I ne shvatite me pogrešno – zakon misli je drevna tehnika kojoj vjerujem. Problem je što ne vjerujem onima koji su je jeftino prodali. To nije njezina esencija. Ni jedan se duhovnjak ne tapka po glavi i ne ispisuje čekove. Obilja duhovnosti nisu materijalna.

I takva duhovnost, novog vijeka, čini više štete nego bilo što drugo. Jer osobe dolaze krpati svoje rupe umjesto raditi na sebi. I bez ikakvog preduvjeta i inicijacije, ili shvaćanja duhovnosti, oni dolaze. Prepune se informacijama i odu. Zgaženi. Kažem zgaženi. Jer buđenja kakva oni imaju, teško je “preživjeti”.  Budite u sebi i duhovnost će biti u vama. Jer ona je – ti.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)