U posljednje vrijeme srećem puno sretnih ljubavnih parova koji su se našli nakon prvog bračnog brodoloma.

Iz aviona se vidi puno ljubavi i tolerancije, pa me to potaklo na razmišljanje – zar je doista prva ljubav (brak) – nezaboravna ili se taj prvi put samo vježbamo…

Sva logika nije dostatna da objasni sreću i ljepotu drugih brakova i veza – logično bi bilo da smo prvi puta mlađi, poduzetniji, zaljubljeniji, spremniji dati sve od sebe – da ljubav na koju se zaklinjemo pred oltarom ili matičarem traje zauvijek (ili bar do kraja života)…

Ali život me naučio da stvari nisu nikada onakve kakvima se čine…

Lakše je mudrovati, pametovati o stvarima koje se ne tiču nas samih, nego u svoj život i vezu donijeti ljubav, radost, poštovanje, praštanje, razumijevanje.

Često ta mladost, neiskustvo, nepopustljivost, tvrdoglavost bude ograničavajući faktor u ljubavnim vezama… I često ne bude nitko kriv kad stvari puknu – jer oboje je dalo najviše i najbolje od sebe, ali to u datim okolnostima nije bilo dovoljno…

Rastu li i naše veze zajedno s nama i koliko moramo odrasti kako bi bili spremni za zrelu, duhovnu, pravu vezu?!?

Kao kad dijete uči prve nesigurne korake u svijetu , tako i mi nesigurno glavinjamo putevima ljubavi naoružani dobrom voljom i iluzijama da će sve biti dobro…

Princ uvijek dobije svoju princezu – i živjeli su sretno do kraja života… A majke nam nikada ne govore koliko će sve to biti izazovno i teško – zajednički život, pravila, obveze, djeca, posao, problemi sa stanom i novcem…

Koliko ljubavi, razumijevanja i prihvaćanja treba da izdržimo sve te izazove? I zašto nam nitko ne govori koliko će to biti naporno?

Biti suprug-supruga, biti roditelj, biti odgovoran, biti odrastao… Sve je to naporno za dijete u nama koje se još uvijek želi igrati… Možemo izabrati šutnju i uključiti se u beskrajne redove naših mama i baka, šutjeti (i lagati) kako je sve savršeno lako i jednostavno dok šutimo i gutamo…

A zapravo nije ni lako ni jednostavno! I ne mislim samo na gomile veša koje čekaju svaku ženu na povratku s posla… I ne mislim na gladne ukućane koji čekaju topli obrok, a nakon toga suđe koje se neće oprati samo…

Mislim na poseban odnos posvećenosti i zajedništva dvije duše koje zajedno rastu prema Bogu, sjedinjene i posvećene posebnim anđeoskim blagoslovom…

Kako to održati i kako ne pokvariti našim osobnim sitnim nesavršenostima?!?

Najmudriji odgovor koji imam je – živjeti dan za danom, svakoga trenutka dokazivati svoju ljubav i potvrđivati svoj izbor, ne uzimati ništa (i nikoga) zdravo za gotovo… Žao mi je zbog svih prethodnih zabluda, grešaka i tvrdoglavosti koje sam činila iz neznanja, ali…

Drago mi je zbog novih prilika i novih početaka u kojima mogu pokazati – koliko sam napredovala i odrasla, koliko rastem i volim, koliko sam spremna živjeti i dokazivati svoju ljubav svakoga dana, svakoga trenutka.

Jer SADA i OVDJE je jedina stvarnost…

A LJUBAV JEST – za one koji znaju čitati tragove i znakove na putu.

 

Željka Tokić