Ko sam ja u ovom okrutnom svijetu? Samo jedan atom, jedan neutron čitavog kosmosa! Zar nas ta činjenica toliko pogađa? Mislili ste da ste nešto više? Ne, niste! Svi smo mi samo dio jednog velikog postojanja! Jednog velikog preparata pod mikroskopom, dok nas neko, gore daleko, ispituje i preispituje. Proučava naše korake, reakcije, kretanje i međureakcije.

Posmatram jedan elektron. Njegov dan je tako brz i ispunjen. Nema drugove. Svi su daleko. On nije ni primijetio da je ostao sam. Možda jednog dana primjeti da nema kako iskoristiti svoje slobodno vrijeme. Biće to teška spoznaja za njega.

Zanimljivo je kako će nedostatak primijetiti, tek kad mu zatrebaju ostali. Ako se odmaknemo jedan korak unazad, možemo primijetiti da elektron i nije tako sam. U njegovoj blizini je proton. Ne, tu nema ni jedan sličan njemu. Postoji jedan, potpuno suprotan. Kako to da je sve bliske sebi otjerao, napustio, a privukao i vezao se za nekog potpuno suprotnog? Nikad nećemo saznati.

Pomjerimo li se još koji korak unazad, vidjet ćemo hiljade i hiljade takvih primjera. Možemo primijetiti mnoštvo elektrona koji kruže oko protona. Svaki taj elektron nije tu zbog njemu sličnog elektrona, već baš suprotno, zbog protona, sušte suprotnosti. Istina je da u drugom traži ono što mu fali. Ali to ne bi funkcionisalo da i on ne posjeduje ono što fali suprotnoj strani.

Pomjerimo se još jedan, pa još jedan korak unazad, vidjet ćemo kristal koji ima svojstva privlačenja, odnosno jedan magnet. Kaže pola strane kristala je pozitivno, pola negativno. Opet ista stvar, pozitivan dio će stati uz negativan. Držaće se čvrsto. Snažno.

Sve je tako u samom korijenu povezano na neočekivan način. Svakoj vrsti dato je da održi brojnost svoje vrste. Međutim, često dolazi i do smjenjivanja vrsta. Uzrokovano fluktuirajućom silom, jedna vrsta će nestati vremenom. Apsurd je u tome što niže vrste nemaju sposobnost razmišljanja, ali intuitivno znaju svoju svrhu. Intuitivno se bore za opstanak. Dok ljudi, koji imaju najjaču i neprevaziđenu sposobnost, koriste je da unište sami sebe.

Apsurd je u tome kako je čovjek, kao kraj svakog prirodnog lanca, kao jedna od najčešćih fluktuirajućih sila i uzrok smjena nižih vrsta, umjesto da svoju vrstu održava i izbori se za što duži opstanak, on radi sve da sam sebe uništi. On svoju inteligenciju koristi i u suprotne sile.

Moć je đavolska. Moć ne poznaje svjetlost. Glavni vladar tame i sluga đavola. Mnogo li je ironije u ovom životu. Čovjek kojem je dat najjači alat, ne umije da se izbori sa životom. Možda mu je taj alat zato i dat. Da sam sebe uništi radi ravnoteže u univerzumu.

Naizgled je tako jednostavno. Izgleda da su jednostavne stvari jednostavne za niže vrste, dok su te iste jednostavne stvar jako komplikovane za više. Čovjek ima moć da vidi zvijezdu udaljenu miljama i miljama, ali često je slučaj da ne vidi zid ispred sebe. On vidi zvijezdu, ali zid koji je veći i mnogo bliži, ne vidi. Čovjek će trčati u krug godinama i godinama, a da to i ne primjeti, ako je krug dovoljno veliki.

Čovjeku su date oči da vidi, on je i pored očiju slijep. Date su mu uši da čuje, on je pored ušiju gluv. Dat mu je glas, on je najčešće nijem. Data mu je sloboda volje, a on je najčešće rob nevolje. Dok ne nauči da koristi mozak, čovjek je ipak jako ljupko i divno biće. Čovjek ustvari najviše zna kad se rodi. Zna da jede, da bi jačao. Zna da spava. Zna da se smije kad je sretan. Zna da plače kad je tužan, kada mu nešto nedostaje.

Ne zna da misli. Prvo nauči da hoda. Počinje da istražuje. Zatim nauči da govori. U početku su to samo neophodne, dovoljne riječi. Već tada počinje da gubi znanje. Više ne zna ni kada je gladan. Plakaće, jer je sretan. Smijaće se kad je tužan. Zatim sve češće koristi mozak i počinju komplikacije. Više nije važno ni da spava, ni da jede.

Sada je važno da sazna što više. Da bude pametniji. Nije ni svjestan da time predaje svoje znanje. Baca ga u nepovrat. Ipak, trči prema provaliji. Trči prema kraju. Postaje sebičan. Postaje nezasitan. Zaboravlja da uživa u malim stvarima. Zaboravlja svoju svrhu, misleći samo na sebe. Koga briga šta će biti kada njega ne bude?

Zanimljiva činjenica je koliko čovjeka zaslijepi taj sjaj zvijezda jako daleko. U stanju je da godinama i godinama trči prema njemu, ne osvrćući se ni na vrijeme, ni na druge, misleći samo na svoj cilj, žureći da ga što prije stigne. Naravno, stigne čovjek ponekad do cilja, ali zanimljivo je kako onda shvati da je zapravo najviše znao na početku. Da tek sad ništa ne zna. Da tek sad nikog nema. Da je sam.

Još je zanimljivije što obično bude kasno, za bilo kakve promjene. Svoje dragocjeno vrijeme, potrošio je na trčanje i jurenje po pravoj liniji, i bježanje od samog sebe. Sada više nema vremena da bilo šta promjeni. Stigavši do sjaja, shvati da je on bio samo virtualan. Da je prava zvijezda na suprotnoj strani, ali se njen sjaj obijao od ledenu površinu provalije. Shvati, ali kasno.

Čovjek svoje moći ne koristi na pravi način. On ne uči na tuđim greškama. Toliko je vrijednih energija ugašeno. Neke su izrečene u svjetlost, neke prešle u drugi oblik, u neku novu vrstu. Sada možda neku mnogo nižu, koja započinje ciklus ispočetka.

A mogao je biti kralj univerzuma. Mogao je opstati. Uostalom ko zna, možda ga u drugom univerzumu čeka druga prilika? Možda je tada iskoristi ? Vjerovatno neće, ako je i iskoristi, to onda neće biti čovjek. To će biti usavršenija vrsta. Čovjek je stvoren da uništi sam sebe, nevažno u kojem univerzumu.

 

Danijela Kuzmanović