Mi smo reflektori, možemo vidjeti u mraku. Mi smo rakete usmjerene prema zvijezdama. Mi smo milijarde prelijepih srca i izdali ste nas – itekako. Što je sa nama? Što je sa onime kada ste govorili da imate odgovore? Što je sa svim našim upropaštenim sretnim završecima? Mi smo problemi koji žele biti riješeni. Mi smo djeca koja trebaju biti voljena.” (Pink! “What about us?”)

I krenuo je direktni Saturn u Ribama nakon skoro četiri mjeseca retro kretanja. Sa nula stepena znaka Riba. Onako, tek tako, simbolično, da nam ukaže da svijet koji smo stvorili moramo stvarati ispočetka. Jer ne ide. Barem ne ovako.

Na istim ponovljenim greškama. Sa istim starim sumnjama. Sa istim strahovima kojima gledamo u oči. Sa istim žrtvama koje se vrte u krug. Sa nama koji smo se izgubili. Sa identitetima koji su se stopili u masi. Sa svakom vjerom koja to nije. Sa svim  hramovima svijeta koja ne mogu utišati dječji vrisak. Ne možemo dalje sa lažima…

I dok na svjetskoj razini bujaju ratovi, vrijeme je da se pitamo što je sa nama? Kakve bitke mi vodimo i da li smo zaista heroji svog vremena? Što činimo ili ne činimo za nečije bolje sutra. Da li smo zaista pokretljivi u realnim situacijama ili samo pribjegavamo masi?

Da li smo od onih koji se bore “za mir u svijetu i ljubav dupinima” dok sa druge strane okrećemo glavu od svakodnevnice ispred nas. Od prosjaka na ulici. Od čovjeka koji traži pomoć. Od susjeda koji u nevolji pruža ruku. Od djeteta koje umire polako.

Da li smo od onih koji izlaze na skupove podrške i stapamo se sa masom, ali tu istu podršku ne umijemo dati kada treba? Jer znate, žao mi je, ali sa mnogima je tako. Pune su društvene mreže “humanitaraca” i solidarnosti, a realne pomoći gotovo nigdje. Ne vjerujete? Podijelite apel za neku humanitarnu akciju i gledajte kako se nitko ne odaziva.

Ribe su to – iluzija. Stapanje u masi. Potreba da se izgubiš, stopiš sa nekime i osjećaš se bitan. Kao praviš se da činiš veliku stvar. Ali Saturn te pita, da li je to zaista tako? Saturn traži konkretne akcije. Konkretnu humanost. Solidarnost. I pomoć. Da se odrekneš jedne kave i jednim SMS-om pokušaš spasiti nečiji život. Da pričuvaš nekome psa ili mačku. Da kupiš neki topli obrok, onome tko ga nema.

Ne da budeš Facebook heroj, djelitelj sadržaja po društvenim mrežama, još jedan statista na skupu podrške. Takvih je i previše. I znaš što? Takvi ne mijenjaju svijet. Djela su ta koja vrijede. Život koji se odvija ispred tvog praga. Način na koji proživiš svojih 24 sata. I način na koji pomogneš drugome.

I sutra ujutro kada se probudiš i pomisliš da su mnoge “krive Drine” ispravljene samo zato što si ti negdje “stajao”, sjeti sa da i dalje živiš na prostoru gdje se životi djece SMS porukama spašavaju. I što više Saturn da ti kaže da trebaš naučiti? I ovo je i više nego dovoljno. Ne možeš spasiti svu djecu svijeta, ali počni spašavati one koje možeš.

 

Sanja Paraminski Aisha