Merkur kreće u direktni hod još jednom po rubovima svoje kože. Retrogradnost je na površinu izvukla sve heroje i zločince. U bitkama poput naših. Sve viktorijanske pobjede i gorčine. I one poraze koje nismo očekivali od onih kojima smo se dali.

Ako cijelog života pričaš sa sobom, znaš li se onda prepričati?

Voljeli bismo da za neke ljude postoji trejler. Onaj filmski. Raskošni. Da otkrije tek ponešto o njima. Unaprijed. Pa da znamo sa kim se šetamo goli u otkrivanju sebe. Da se sačuvamo i od razočaranja i od sramote. Da ne vrtimo filmove u svojoj glavi i pitamo sebe što se dogodilo. Kad se već mi nismo dogodili.

Merkur kreće konačno direkt. Toliko nas još života čeka. Uzbuđenje u nama, kontrolirano i dozirano. Ne jurimo i ne nadamo se. Potpuno smireni u sebi prihvaćamo svaki novi obzor. Suočeni sa saznanjem da možemo mijenjati samo sebe, ne opterećujemo se više drugima.

Sve što nam drugi rade, njihova je karma, kako reagiramo na njih, naša je karma. Potpuno pomireni sa trenjem u našoj koži. Ježi nas pomisao na strast života. Opušak na vrhu našeg jezika više ne peče. Rekli smo tišini sve što smo imali reći.

Sve boli smo otkinuli od sebe. U šapatima. Bez vriska. Prešutno smo im dali isto što i oni nama – ništa. Odgovorilo smo neodgovorenim porukama tako što im nikad više nismo poslali upit. I prestali smo tražiti odgovore na pitanja.

Retro Merkur prelomno je upio tišinu. Ostavio nas bez teksta. Odgovora. Objašnjenja. Učinio da prešutno odu. I da se raznesu u sebi. Ne dobiti poruku isto je poruka.

Stižu zakašnjeli ljudi, zakašnjele emocije, zakašnjeli novci i darovi. Ali, da li ih više želimo? Vrijeme će pokazati. Čistimo sebe. Predugo smo čekali. Svako smeće sada mora biti bačeno. Pa i ono ljudsko. Mi raspoznajemo mane u drugima, ali ih ne osuđujemo.

I ljudi se čude, kako tako olako sa osmijehom progutamo sve fekalije. Zar nama da ne bude dobro zbog drugih? Otrovi uvijek nagrizaju svog vlasnika, bočicu u kojoj stoje. Znamo to jako dobro.

Svijet koji oni žive, davno smo proživjeli.  Nokti grebu. Koža puca. Rađa se neki novi svijet. Vrata širom otvorena stoje. Neka uđe tko treba. Neka ode tko misli da treba otići. Mi ne zaustavljamo vrijeme, jer znamo da ne umijemo voditi borbu sa tim divom.

Prepuštamo se. Ono što mnogima nikad nije uspjelo. I živimo, ono što nikad neki neće znati. Dah. Mi umijemo da postavimo svakoga na svoje mjesto. Ponajviše sebe. Jasno kao dan.

 

Sanja Paraminski Aisha