“Probajmo još jednom, zubima se za me drži,

Još jednom da te nađem, na dnu mora kako goriš,

još jednom da nam sude, još jednom je svijet na kocki,

pa nek’ bude što god bude…”

Jupiter je krenuo ponovno u svom direktivnom hodu preko znaka Lava. Čini se da je davno bilo, kad smo zamišljali što će nam donijeti. Zašto ide unatraške? Zašto ponekad zakočimo i odvedemo život u drugom smjeru.

Poneki se trebaju presložiti. Poneke stvari se trebaju odložiti. Ponekad, mi smo spremni, ali nije cijeli svijet. Zato čekamo. U epohi nekog međuvremena. U vakuumu svog bivanja. Prošaputamo vrijeme. Dok ne dočekamo…

Krajem devetog mjeseca 2014. godine Jupiter je bio na 12. stupnju Lava. To vrijeme je bitno, jer poneko vrijeme zastane u nekom otkucaju. Ponekad nešto započne. Ponekad prelazimo iz faze u fazu. Ono što se tada događalo može biti aktualno ponovno.

Jupiter je krenuo retrogradnim hodom sa 22 stupnjeva znaka Lava 8. decembra 2014. godine. I ovo vrijeme i događaji su bitni, jer u tom trenutku počinju naša preispitivanja. Stvari iz septembra počinju dobivati neku dubinu.

Ponekad nas uvlače u pakao htjenja. Ponekad nas razbiju o vlastite slutnje, tjerajući da zrijemo, možda i više no što smo spremni. Progutamo jedno more tuge i sa osmijehom na licu nastavimo dalje. Naučimo da ponekad sreća zabija svoje oštrice u naše vjeđe, tjerajući nas da prihvatimo realnost.

Raspukli smo se u tom decembru. Kao olupina Titanika. Nikad slabiji, a nikad bitniji. Donašali odluke za koje smo mislili da nikad nećemo. Opraštali. Borili se. Susretali i spajali. Razbijali o nečije tijelo. Bježali.

Naše povjerenje bilo je izigrano nebrojeno puta. Sve u što smo iskreno vjerovali, pokazalo se nestvarno. Što god smo željeli, nije uspijevalo. Izmicalo nam je. Gušilo nas. Utapalo. Zadnji vapaj nade, izgubio se u olako vođenim bitkama. Postali smo neuspješnica jednog jučer.

Bez krivnje. Bez dokaza. Bili smo nečiji izbor. Dvojba. Bez mogućnosti da mi biramo. Predmet tuđih pogrešaka. Netko nad kime se iskotrljao cijeli masakr nečovječnosti. Suočeni sa bitnim odlukama. Ostati ili otići? Oprostiti. Zaboraviti?

Dok su drugi opravdavali sebe sa “događa se…”, nama se događalo. Cijeli jedan kaos, bunilo, nevjerica i očaj. Cijelo jedno poimanje da najbolji mogu postati najgori. U tren. Da nismo garancija za ništa. Preživjeli smo. Kao i uvijek. Neviđenom snagom. Kao da nikad nismo bili ranjeni. I opet iznova, shvatili, da ne služe krila onima koji ne mogu letjeti.

Jupiter je 8. aprila 2015. godine došao na 12 stupnjeva Lava. Na stepen odakle je u septembru sve i počelo. Zamislite tu lepezu osjećaja i događaja kroz šestomjesečno kretanje.

Retrogradni Jupiter vratio se na početak ciklusa. Kao da smo opet na pragu devetog mjeseca. Pa zamišljamo. Suočeni sa novim, ne tako starim i ne tako nepoznatim izborima. Dovedeni još jednom do praga mogućnosti.

U ovih šest mjeseci ništa nije utjecalo ni zavisilo od nas samih. Bili smo primorani suočiti se sa tuđim reakcijama i postupcima. Primorani odlučiti kada je sve već bilo završeno. Donijeti najteže odluke i nositi najteži teret. Sve što je moglo poći krivo, pošlo je. Ne našom krivicom. Potpuno izolirani, a gurnuti u sred događaja. Ovisni o svima. Potrebiti.

Jupiter se vratio do 12. stupnja Lava da nam da priliku da osjetimo tlo pod nogama. Da osjetimo izbor koji nikad nije bio nas. Da uživamo sve ono što nas je zaobišlo. Da nas potraži svako tko nas je po putu izgubio. Da nas prepoznaju.

Priznaju. Da nam daju. Onako kao što smo umjeli dati. Jer Jupiter u Lavu bezgranično daje. Preslika se u tuđem tijelu, izgarajući od želje da tu i nestane. Da se stopi. Umiri i utihne. Da bude, dio oko tebe. Sebe.

Vraćaju se ljudi, prilike, osobe, ljubavi, nagrade, novac, poslovi, priznanja, putovanja. Sve ono što je u jednom trenu bilo blokirano, sada se otvara. Prožima nas isti osjećaj. Kao da nikad nije prestao. No, ovoga puta, naše su šanse bezgranično velike. Moć je naša. Odluke i izbori.

Sada konačno koračamo putem bez obzira na druge i ništa nas više ne opterećuje. Sve što smo dali, sada dobivamo. Potpuno izgubljeni u oazi pažnje i nježnosti. Osmjehujemo se, jer znamo da je tako odavno trebalo biti.

Sve je kako želimo. Konačno. Zasluženo. Apsolutno.

Kako je Nietzsche rekao: “Lakše je odreći se neke strasti, nego u njoj biti umjeren”, ovoga puta nitko nas se ne odriče. U želji.

Još jednom i još i više…

 

Astro Aisha