U proljeće je dobro napraviti detoksikaciju organizma i pomoći mu da se oslobodi toksina koje smo sakupili tokom zime.

Prošle godine sam probala detoksikaciju iz znatiželje i, iako mi je bilo teško privesti je kraju, odlučila sam ju ovog proljeća ponoviti, jer sam od nje osjećala veliku dobrobit za svoje tijelo i duh.

Počela sam prošlu srijedu i sve je krenulo bolje od očekivanog. Već naučena na hranu bez soli i šećera, nije mi teško pala pomalo bezukusna hrana. Hrabro sam izdržala i različita slavlja i suzdržala se od kolača koji su mamili. Čak nisam niti jučer ispružila ruku za čokoladom, bombonima i princes krafnama, čemu inače ne mogu odoljeti. Još i danas, kao za inat, na stoliću u dnevnoj sobi stoji zdjelica puna čokolade. Inače se mojim curama ne omakne ostaviti čokoladu, a sada su se očito i one urotile protiv mene.

Zaokupljena svojom ovisnošću o hrani, žvakanju, okusima, mirisima, bojama i teksturama koje mame, nisam primijetila nešto posve drugo. Ustvari, jesam, ali nisam tome pridavala pažnju, barem ne sve do jučer. Svakim sam danom postajala sve nervoznija. Mislila sam da je to od manjka hrane na koju sam navikla, što jednim dijelom i jest tako.

Međutim, kao što zen majstori kažu, ‘ne možeš prosuti ono čega nema’, ne bih niti ja mogla biti nervozna, da nervoza već nije bila u meni. Osjećala sam je duboko u sebi i takva privlačila okolnosti u kojima sam se mogla otresati. Sad mi je zanimljivo vidjeti koliko su moja djeca svjesna, jer ovaj ih vikend nije bilo previše u mojoj blizini, intuitivno su si organizirale vikend i izbjegle moju nervozu. Stvarno postaju majstorice svijesti, bez da išta o tome uče ili znaju.

Jutros sam se opet probudila na lijevu nogu i usprkos alergiji, koja ne da ne posustaje nego divlja, između ostalog, potaknuta i detoksikacijom, otišla u Maksimir opustiti duh i tijelo. Sjela sam na svoje omiljeno mjesto i promatrala vodu. To me inače smiri, no ovaj put nisam mogla dugo uživati u prizoru, nemir me brzo otjerao sa klupe.

Hodala sam šumom daleko od ljudi i osjetila kako se ljutim na samu sebe zato što mi ponestaje snage, što teško dišem i nemam energije za jednu običnu šetnju. Trebate znati da tijekom prvih 10 dana detoksikacije tijelo izbacuje najviše toksina i to ga dosta energetski oslabi, tako da je umor normalna posljedica. Ja sam bila ljuta na taj umor.

Osjećala sam lišće pod svojim nogama i najednom shvatila da su šafrani uvenuli, da ih nema više. Obuzeo me val ljutnje što su tako brzo uvenuli. Odmah sam shvatila besmislenost svoje ljutnje i pitala se – što me ustvari muči, što mi to unutar mene skreće pažnju na sebe i zbog čega? Istog momenta me obuzela ogromna tuga. Stajala sam kao ukopana ne mogavši se pomaknuti od težine tuge koja me pritisnula. Nisam se pitala zbog čega je tu, niti me zanimalo što ju je izazvalo, nego sam odmah nagonski osjetila da jedino što mogu je propustiti ju kroz sebe.

Stajala sam obuzeta tugom, sa željom da mogu plakati, ali suze nisu tekle. Svaki dio tijela je bio pun tuge. O ničemu nisam mislila, za ništa osim bezdana tuge u meni nije bilo mjesta. Osvrnula sam se oko sebe i spazila drvo u obliku stolice i polagano sjela na njega. Zatvorila sam oči i krenula disati srebrnu svjetlost u svoje srce.

Nisam se bavila tugom, nisam htjela da nestane, nisam učinila ništa da prestane, samo sam disala svjetlo u svoje srce. Ne znam koliko je sve to trajalo, ali u jednom trenutku sam otvorila oči i osjetila prazninu. Ničega nije bilo, ni ljutnje, ni tuge, ničeg osim praznine. Čula sam pjev ptica, šuštanje lišća, vjetar koji je njihao grane, osjetila sam miris prirode, tvrdoću drveta na kojem sam sjedila.

Ustala sam, još se jednom osvrnula oko sebe i polagano krenula kući, ne osjećajući ništa. Nakon toga sam dugo spavala, a ono što je slijedilo poslije je još jedan dokaz koliko smo svi vibracijski povezani i jedan u funkciji drugog.

Jedna srcu draga osoba mi je napisala pismo kojim je olakšala dušu. U tome je bilo i ljutnje i tuge, i svega onoga što sam ja u sebi nosila proteklih dana. Proteklih nekoliko dana nije mogla doći do mene, a imala je silnu potrebu. Osjećala se isključenom. Dobila me tek onda kada sam se ja povezala sa sobom i kada sam sa mirom mogla biti ogledalo njezinih osjećaja. Nisam joj trebala prije, jer joj tada nisam niti mogla pomoći.

Obje smo obavljale detoksikaciju na drugačiji način, ona kroz bolest, ja kroz hranu. I nismo čistile organizam od toksina, nego od emocija koje su se negdje duboko u nama zaglavile. Tijelo je hram duše i stoga je svaka detoksikacija bitna, ne samo da bi se ono održavalo zdravim, nego da bi se iščistile i emocije koje smo nesvjesno naguravali u sebe, nemajući vremena niti volje baveći se njima u trenucima kada su nastajale.

Proljeće je pravo vrijeme da očistimo svoje ‘podrume’ od svega što nam ne treba i ostavimo prostora za novu kvalitetu u svom životu. Zanimljivo je da se često u proljeće čisti jetra. Kada smo na nekog bijesni, kažemo da nam ide na jetru. Što ustvari čistimo u proljeće? Jetru ili bijes? Ili oboje? Bijes je uvijek povezan sa tugom, dolaze u paketu. Tuga je smještena u našim srcima, bronhijima i plućima. Zašto je toliko proljetnih alergija, prehlada ili gripa?

Proljeće je divno. Sve se budi. Završava jedan ciklus i počinje drugi. Dopustimo svemu što nam ne treba, da otpadne. Očistimo svoje tijelo i svoj duh. Budimo kao proljeće.

 

Bojana Svalina