Ljubav je najjača energija. Snaga. Izvor svega što postoji. Božansko savršenstvo, neotkriven tajni svijet na anđeoskim krilima. Pokretačka i stvaralačka energija koja se puni direktno iz duše u srca ljudi. Osvještava sve vrste ljubavi: prijateljsku, roditeljsku, ljubav prema poslu… No najčišća i najjača je ona jedinstvena, koja nastaje čarolijom spajanja najdivnijih energija božanske ljubavi, ona između dvije osobe.

Dva srca koja postanu jedno kada se duše osmjehnu jedna drugoj i šapnu: “a di si ti meni?”. Toplina i svjetlost prođu našim tijelima. Novi svijet se tada stvori i život dobiva drugačiji smisao. Zar nije predivan ljudski život? Satkan od toliko svjetova koji se dodiruju u svojim istinskim suštinama, istinama, izvorima radosti, zanosa, strahovima. Svijet dvaju srca, dviju duša, pod zaštitom je anđela, jer tako je jednostavno namijenjeno da bude. U svijetu dviju duša pronađe se uvijek pravi put, ali nama ljudima nije dano sve tako lako.

Tako jednostavno, a opet komplicirano. Tako jako i srčano, a opet izgleda bezvoljno i slabo. Tako blizu, a tako daleko. Tako nedostižno, iako je u nama samima. Ljubav s mnogo imena uči nas najvrednije životne lekcije. Ljubav je najstroža učiteljica, ali i najpravednija vladarica. Ljubav je dar. Ti si moj dar. Neprocjenjivo blago srca i duše. Slijepi smo, ljubavi moja jedina, kukavice smo i podanici straha, okolnosti i nepovjerenja. Ljubav je vjera i nada, čak i onda kada posumnjamo u nas. Ja u sebe. U tebe.

Toliko napisanih riječi, dokaza, izjava… pa zašto su onda potrebne stalne potvrde ljubavi? Zašto nas se testira i kada smo već prošli i nekoliko ispita? Zašto ne vjerujemo sami sebi već tražimo materijalne dokaze? Zašto volimo komplicirati i kada je sve apsolutno jasno i jednostavno? Pa zato jer nas na to navodi naš um, a na nama je da to sve prođemo s ljubavlju. Jer ljubav je najjača, najdivnija, iskonska snaga. Dar Boga. Anđeoski put na kojem padamo, posrnemo, jer smo nesigurni, nevjerni ljudi.

Životno putovanje ovakve vrste nije za svakoga. Za rijetke je. One koji su odabrali teži put. Put borbe, izazova, sumnji, testiranja samih sebe i izazivanja, čak i sudbine. To smo, ti i ja. Oni koji žele uvijek najbolje, ne staju dok ne nađu ono pravo, vrijedno apsolutnog povjerenja, mira, utočišta, sreće i prave ljubavi.

I kada sam sve obrisala, sve tvoje poruke koje su mi dugo vremena bile svetinja i najvažnije uspomene, sve što je nosilo išta tvojega, odlučila sam okrenuti novu stranicu. Praznu stranicu. Nije to bio moj izbor već predaja i odustajanje od tebe, od nas, od naše ljubavi. Moja nutrina je bila prazna. Ako to prava ljubav nije bila, onda dižem ruke. Puštam sve.

Varljiva ljubavi ostavi me, jer nisi pozvana biti dio mog života. Ne dišem na ovoj zemljici da bih živjela bez osjećaja, kruto i materijalno. Moje srce, moja duša ima drugi poziv. Znam da mi je svrha spoznati i voljeti sve ono istinsko i pravo. Voljeti tebe i bez tebe. Jer kada volim tebe, znam da volim sebe. Voleći sebe volim tebe, istinski.

Prolazili su dani. Bezlični, hladni, zimski siječanjski dani. Mirnoća je zavladala mojim nemirnim temperamentom, govorom, pogledom. Nametnuta i neželjena tišina prkosila je mojim mislima. Srce je utihnulo i udaralo sve sporije. Duša se uspavala i nije se vraćala iz onog našeg nevidljivog svijeta. Vlastito disanje mi je postalo preglasno.

Anđeli moji, ne razumijem vas. Vidite da stojim na mjestu, a tražite da koračam dalje. Zašto mi nove ljude vodite na moj put? Ja ih ne želim. To nisu moji ljudi. Ne želim im dati dio sebe, jer to nije moj svijet. Ne mogu oni vidjeti i voljeti mene, moju dušu. Moja vanjština će ih zavarati, jer osmijesi moji nisu iskreni. Dio su izvježbane svakodnevice bez duše. Anđeli, maknite ih od mene, jer ne želim ih povrijediti, lagati im ili ih iskoristiti. Ostajem radije sama. Biram svoju tišinu, hladan mir.

Odjednom, dogodilo se čudo. Jednog dana naš svijet ponovo je oživio. Moj i tvoj, ljubavi moja jedina. Običan ponedjeljak. Nekoliko tvojih poruka. Poziv. Duše su se iznenada okrenule jedna drugoj, srca su se približila i nevidljive niti čiste ljubavne energije spojile su daljinu. Eh, ti moj… Lako je vratiti ono što nikada niti nije bilo izgubljeno. Lakoća postojanja u trenu postane lakoća disanja, lakoća komuniciranja.

Božanski magnet privuče ono što oduvijek pripada jedno drugom. Ti meni. Ja tebi. I ti to jako dobro znaš. Znam i ja. Oduvijek i zauvijek. Biti u tvojem zagrljaju – neprocjenjivo. Zagrliti te čvrsto, a opet tako nježno i ne puštati te, moje je ostvarenje snova. U tvom zagrljaju napokon sam u svom domu. Tu nam je mjesto. Tvoje drhtanje tijela, stisak ruke, dubok pogled, poljubac, rekli su sve i bez ijedne riječi. Čudo nam se dogodilo.

Anđeli su nas vratili na naš put. Dvije strašljive izgubljene duše, ali ponosne i hrabre, iako nesigurne u ljubav. Jer takvi smo ti i ja. Bojimo se da nemamo pravo na ljubav. Najlakše je bježati jedno od drugoga, ali anđeli nas izvrte ukrug, i vrate nazad. S osmijehom na licu. Bezuvjetna ljubav nema uvjeta niti straha. Ona voli bez razloga, i zato je tu. Mi smo tu, i mi smo ta bezuvjetna ljubav. Rekao si mi sve. Sve što sam i sama znala.

Zapamtila sam rečenicu: ne igraj se s vremenom ako sve to znaš. Ah, poznajem nas. Opet ćemo nekada u budućnosti posumnjati da se prava ljubav nama ne događa, da mi nismo ti. Ponovno ćemo jednom staviti u prvi plan sve životne okolnosti, razloge, izlike, činjenice prikrivene strahom. Ali, ljubavi moja, čuda se događaju! S razlogom. Mi smo čudo. Čuvam te, kao prvoga dana, a ti ne diži ruke od nas. Čudo se dogodilo kada si moju ruku ponovo primio, jer prava ljubav spaja i čuda stvara.

 

Lisa Zinaldi