Večer prije famoznog jutra, bila je kao i svaka moja večer, ušuškala sam se kraj muža, pa po navici lijepo pročešljala taj dan, stavku po stavku, izanalizirala na brzinu količinu, kvalitetu i intenzitet osjećaja kroz događaje tog dana, te ustanovila da niskih vibracija gotovo i nije bilo. I, nakon puse za laku noć, zaspala u miru. Kao i svake druge večeri.

Ali jutro koje je uslijedilo bilo je nešto sasvim drugačije od svih ostalih jutara u mojih 45 godina. Svakog se jutra, kad se probudim, rastegnem i napravim par vježbi istezanja, osvrnem oko sebe da osvijestim i potvrdim gdje sam i s totalno pospanim smiješkom (koji možda baš u tom trenu i ne liči na smiješak, ali ja ga u sebi osjećam) pogledam van da vidim kakvo je vrijeme (meni je svako dobro, ako je sunčano prije se razbudim, ako je kiša više u sebi guštam). Odradim još mnoštvo krupnih sitnica kojima se centriram i uzemljim. Možda i ne baš uvijek tim redoslijedom, ali to je uglavnom ono što ujutro, po nekoj mojoj rutini, napravim. Osim tog jutra.

Probudila sam se i jednostavno nisam znala ništa. Ništa. Ništa mi nije bilo poznato. Ničeg se nisam sjećala. Niti toga zašto sam sada tu gdje jesam. Nisam se rastegla (zato sam se tokom dana osjećala fizički raštimano, ali to sam shvatila puno kasnije tog dana), osvrtanjem oko sebe nisam niti osvijestila niti potvrdila poznatost mjesta niti mene u njemu, nisam niti pogledala van (jer se nisam sjećala da to inače radim).

Digla sam se i u spavaćici sjela u blagovaonicu (što i inače radim, ali mi je nekako bilo čudnjikavo da tako sjedim). Ništa mi nije bilo jasno. Ništa mi nije bilo niti poznato. Tako sam sjedila dva dobra sata, razgledavajući stvari i slike oko sebe, ali bez nekog većeg pomaka u prisjećanju. Ali, iz nekog tada nedokučivog razloga, nije me bilo strah, nisam se uplašila niti zablokirala. Bila sam u principu radoznala. Što je sada ovo iskustvo? Kakvo je to iskustvo? Zašto se dešava? Što se zapravo dešava? Vidjela sam mobitel na stolu, ali kako nisam znala je li moj, nisam ga dirala. No, kada sam shvatila da spontano neću napraviti neke pomake, barem ne u neko dogledno vrijeme, uzela sam mobitel u ruke i otišla pregledati imenik.

Kako je moja kćer, bila na praznicima (ali ja to tada nisam znala) nije je bilo na listi poziva, nego sam naišla, kroz šumu nepoznatih imena, na famoznog “muža”. Hmmmm, pa kako je po svemu sudeći to bio moj mobitel, a ta osoba moj muž, nazvala sam taj broj. Nije se javio, tako da sam sjedila još pola sata u neshvaćanju. Tada je nazvao. Njegov glas me na njega sjetio (dobro ga znam, još od dana kada smo bili razdvojeni i pričali satima telefonom).

Tada se javila i njegova slika. Ali ništa drugo. Lijepo sam mu objasnila što mi je, pa je nakon nekoliko ponavljanja i uvjeravanja s moje strane da ga ne zezam, rekao da probudim kćer. On je bio na poslu (aha, on radi), a moja kćer (vau, imam kćer) spava u sobi, jer je na praznicima. Bio je strpljiv i sve mi je nekoliko puta ponovio. U redu. Tada su i slike koje sam vidjela oko sebe dobile smisao, to sam ja s mužem i kćeri. I da, imam burmu na ruci, a ne običan prsten kako sam ujutro primijetila. Sada idem dalje.

Otišla sam u sobu i da, tu u krevetu je spavalo predivno stvorenje, moja kćer. Malo sam stajala kraj kreveta i promatrala je kako mirno i lagano spava. Očarana količinom osjećaja ljubavi i poštovanja koji su me počeli nemalo gušiti. Očito da ju je netko drugi u meni prepoznao prije negoli sam ja shvatila. Kako predivan, i poseban, i zastrašujući, i zaprepaštavajuće razoran osjećaj. Poharao me, na najdubljoj razini. Koju nisam niti shvaćala tada, ali sam ju osjećala do zadnje koštane stanice. U redu, trebam je probuditi. Ma ne, trebam samo ostaviti otvorena vrata. Zašto? Pojma nisam imala. Saznala sam kasnije toga dana da ju tako i inače budim, ostavim otvorena sobna vrata. U redu…

Ovo je zapravo divno! Divno iskustvo za shvatiti da nismo naš um, naši osjećaji, kao niti naša sjećanja! Da postojimo i bez toga, ili bolje reći usprkos tome. Netko drugi zna sve, istinski sve, sve što jesmo i što trebamo biti. Mi se ne moramo ničega sjećati, da bismo bili mi to što jesmo! Kako li se samo zavaravamo, o koliko li griješimo misleći da mi bilo što kontroliramo! Da su uzde u našim rukama, da mi odlučujemo i smišljamo i provodimo (zapravo odlučujemo, ali ne na razini na kojoj mi volimo misliti da naše odluke suštinski puno znače).

Da se vratim priči, kćer se probudila i digla. Po navici je odmah došla u blagovaonicu i ja sam protrnula koliko budna i pospana predivno zrači. Koja duša! Količina zahvalnosti mi u biti nije odmah dala progovoriti, a onda sam i njoj objasnila nastalu situaciju. U čudu i nevjerici mi je gotovo cijeli dan objašnjavala sve, apsolutno sve od naših života, u vezi rodbine, prijatelja, situacija. S potpunim mirom i strpljenjem me upoznavala s mojim i našim životom. Po nekoliko puta za redom.

Nisam baš niti dobro pamtila, niti bila dovoljno fokusirana sjetiti se prošlosti. Nije mi bila bitna, bitnije mi je bilo shvatiti sadašnjost, do točke kada sam konačno osvijestila. Moj život! Zbroj svih puzzli, svih iskustava, svih događaja i doživljaja. Predivno! Svaka puzzla, predivno iskustvo (gledajući unatrag naravno, jer dok se dešavalo bilo je i teško, i mučno, i iscrpljujuće, i razočaravajuće, ponekad i lijepo, ali uglavnom svakakvo), čini ono što danas jesam.

Kćer mi je bila terapeut kakvog nisam očekivala s njenih 16 godina. A to ni nije bilo prvi puta (osim za ovu specifičnu situaciju), izvukla me ona (znala ili ne znala) više puta s dna i dala smisao kada sam mislila da ga definitivno ne može biti. U medicinsku školu ide, saznala sam. Odlično, baš ono što ona jest, humanist i iscjelitelj. Život je divan. Divan!

Bilo je tog dana i puno smiješnih situacija (kao kada sam pričala na telefon koji mi je kćer uvalila u ruke, a pojma nisam imala tko je to s kime pričam, pa je stalno ponavljala: “objasniti ću ti”, “reći ću ti”, “shvatiti ćeš”…), jer se nisam do večeri svega uspjela sjetiti, a danas mi je taj dan, pa i onaj nakon, sav u magli. I kćer i muž su me par dana ispitivački pogledavali, zafrkavali znam li tko su, svakih sat vremena, a danas, kad ih malo želim podbosti, samo kažem da se ne sjećam. Njihovi izrazi lica tada su bili neprocjenjivi.

Kao da se tim danom stvorila tampon zona između mog prijašnjeg života i ovoga nakon. Ima stvari kojih se nisam sjetila, odnosno nakon “buđenja” mnoge osjećaje, kao ni misli, povezane uz situacije ili ljude, više nisam osjetila. Više mi nije bitno! Nije mi bitno tko je kada i zašto bio u pravu, a tko nije. Nije mi bitno što su se neke situacije izdešavale, zašto, kako i zbog čega. Nije mi bitno osjećati tugu, žalost, bijes, ljutnju, razočaranost, vezano uz bilo što u mom životu.

Ti su kodovi izgleda trajno izbrisani. Taj je dio u meni toga dana nestao, umro. I hvala na tome! Bez toga tereta vlastitih osjećaja i misli, na sve situacije koje su se desile u životu sada mogu gledati kao na predivno i vrlo korisno iskustvo i zaista se mogu radovati, veseliti i biti ponosna na sebe što sam ih odživjela najbolje što sam mogla.

“Netko to od gore vidi sve, povlači te konce, igra se…” Od toga dana nam je ostala jedna mala maca kojoj smo usput spasile život (kćer i ja smo išle do trgovine i skoro je izletjela pod auto, a tada se nisam sjećala da mace baš i ne volim, pa smo je ponesle doma), kao podsjetnik na “tampon zonu”, i na to što život zaista jest i kakav bi nam uvijek trebao biti!

Amnezija je predivan dar, poklon, milost nebesa. Isto tako je i predivan alat za svakodnevni život, svjesno birati – ne sjećati se, a zapravo sve i svakoga svakodnevno unutar sebe preispitivati, gledati očima koje nisu opterećene prošlošću i osjećati srcem kojega ne terete programi. Milost je osloboditi druge ljude tereta našeg viđenja prošlosti.

 

Žaklina Bokun