Jednom davno, davno, kad je Bog stvorio svijet, odlučio je svakom živom biću dati po jednog anđela – čovjeku, životinji, drveću, biljkama…

Tako je svaku bebu koja se s Neba spuštala na bijelom oblaku pratio njezin anđeo čuvar, pazeći da se nježno i sigurno spusti na Zemlju.

Dijete je raslo, postajalo čovjek, a anđeo je i dalje hodao uz njega, pratio ga kao najbolji prijatelj i štitio od svih nevolja.

Kada je čovjek našao ženu, došlo je vrijeme za djecu i ta djeca također su dobila svog anđela. I tako su sretno zajedno živjeli ljudi i anđeli, životinje i biljke, a cijela zemlja je pjevala, plesala i veselo se vrtjela u krug.

Ali ljudima je takav miran život postao dosadan, pa su izmislili strojeve koji će pjevati, pričati, plesati, veseliti se za njih i praviti im društvo umjesto anđela. Od tada su ljudi gledali samo u strojeve, nisu više marili za anđele ni jedni za druge.

Anđeli su bili tužni, jer ih ljudi više nisu zvali i osjećali su se potpuno beskorisnima. Njihov smisao života bio je pomagati ljudima i biti uz njih, a ako ih ljudi više nisu trebali, zajedničko druženje nije imalo smisla.

Rastuženi anđeli razmišljali su o odlasku iz ljudskog okruženja, ali nisu se mogli odlučiti na to da odu zauvijek. Jedan je anđeo predložio da odu na daleku, daleku livadu, usred gore velike i visoke, pretvore se u cvijeće te tamo cvjetaju i mirišu s nadom da će ih njihovi ljudi ipak jednog dana zatrebati.

Prošlo je mnogo, mnogo godina dok ljudi nisu shvatili da ih strojevi ne mogu usrećiti ni utješiti i počelo im je nedostajati anđeosko društvo, kao i prisutnost drugih ljudi i životinja. Onda su počeli malo-pomalo, najprije tiho, a onda sve glasnije i glasnije zvati svoje anđele da se vrate.

Ali anđeli su bili daleko, cvjetajući i mirišući na svojoj udaljenoj planinskoj livadi, gdje ih nitko nije pronašao ni znao kročiti do njih, predaleko da bi ljudske pozive mogli čuti…

Onda je jedan dječak slučajno zalutao u podnožje visoke planine, ugledao livadu punu anđeoskih cvjetova te poželio da se može popeti gore i pomirisati sve cvjetove. Jedan je oblak čuo njegovu želju, podigao dječaka u zrak i lagano ga prenio na cvjetnu anđeosku livadu.

Dječak se oduševio cvjetovima, mirisao ih je i mirisao te napokon pronašao cvjetić koji je bio njegov anđeo. Prepoznao je i anđeo svog dječaka, razveselio se beskrajno i od sreće mu na dlan spustio mirisnu laticu. Dječak je laticu nježno poljubio i obnovio zajedništvo i savez sa svojim anđelom čuvarom. Zagrlili su se, zaplesali i sretno krenuli prema dječakovu domu.

Kod kuće je mališan ispričao roditeljima kako je pronašao svoga anđela i vratio ga domu.

Roditelji su s nevjericom slušali priču, ali ipak su krenuli na usamljenu livadu usred velike planine u nadi da će i oni pronaći svoje anđele. Nakon duljeg hodanja i kraće potrage, njihovi anđeli ukazali su se u prekrasnom cvijeću i mirisno im zaželjeli dobrodošlicu.

Majka i otac malog dječaka zamolili su svoje anđele da pođu i ostanu s njima. Ispričali su kako su i drugi ljudi tužni i usamljeni bez njih pa ih zamolili da se vrate u sela i gradove jer ih ljudi dozivaju i trebaju.

Na krilima snježno bijelih latica, anđeli su oživjeli i poletjeli svatko prema svome čovjeku. Kada su osjetili prekrasan miris cvijeća, svatko se sjetio svoga anđela i vremena kada su bili sretni zajedno sa svima oko sebe – ljudima, biljkama, životinjama i cijelom prirodom.

Napokon su ljudi shvatili da ih strojevi i tehnologija ne mogu usrećiti već samo

anđeoska pjesma i društvo ljudi i životinja. Od tada svi koji žele imati anđela za prijatelja trebaju pomirisati cvijet, pozvati ga i sačekati da se javi.

Ako malo bolje pogledate, moći ćete ih vidjeti kako mašući svojim prekrasnim bijelim krilima oko cvijeća i mirisnih latica plešu, plešu i plešu…

 

*Iz knjige “Anđeo s tobom”, u izdanju “24sata”

Dan Šercar & Željka Tokić