Pričamo o Meduzi, simboličnog naziva Algol, i ovo je jedna od najvažnijih tema napisana. Ovim zaokružujem sve što sam do sada pisala o istoj, te pokušavam vama približiti ranjeno ogledalo Meduze, najljepše od svih, ali povrijeđene, uništene, zbog ljubomore, pakosti, i srdžbe.

Ona je bila prije svega ŽENA. Žena koja je imala želju i svoju ovozemaljsku svrhu da se posveti hramu, čistoti duše i tijela, služeći višoj sili. Međutim, služila je onoj koja zavidna na njenu ljepotu bješe, i zaklela se na molitve, mir, i to je sve što je željela od života.

Ali, što si sudbo kleta tako, i u njenoj ljepoti, privlačnosti, povuče i neželjenu pažnju muškarca, te na kraju bi silovana, od strane onoga, čije ime neću spominjati. Jer on nije heroj, kako ga drugi veličaju, on nije faktor hrabrosti, već čemeran i jadan, kad to učini u tadašnjem hramu.

Nakon gnusnog zločina počinjenim nad njom, požali se onoj koja je u čudovište pretvori, pod činom i idejom da kao takva neće više privlačiti suprotan pol, a njoj neće biti suparnica ljepotom, dahom i udahom čistote. Tada je kovrdže zamijenila zmijama, a očima u kamen pretvarala.

Ubrzo nakon toga, proglašena je za čudovište, jer se ni tada, kao ni danas, nije prihvatalo ništa što je drugačije od standarda zajednice. A epitet čudovišta koje ubija muškarce nastade iz posesivnih i žalosnih što ni tada nisu njenu drugačiju prirodu mogli razumiti, pa počeše laži pričati, i klevetati.

Ubica njen dobi zadatak da više nje ne bude, pa joj podlo, mučki na spavanju priđe, veliki ”heroj” i odrubi joj glavu. Heroj… Mrvu hrabrosti imao nije, zato ga pomenuti neću, i tu završava mit, o Meduzi, o Algolu.

Zašto vam ovo pričam, na ovakav način? Da biste shvatili da Meduza prije svega nas uči da žrtva ne može biti krivac. Analogno današnjem vremenu, energija Algola u narednom periodu će kod nas aktivirati upravo ulogu žrtve, u sistemu gde se nameće da je žrtva – krivac, probudiće se prirodna potreba odbrane. Kolektiva.

Ako pitaš nešto, smatraš se ludim? Ako si drugačiji, strčiš, a glava koja strči, ne nosi se dugo na ramenima, poznato? Jadna li je priroda krivca, koji preuzima ulogu žrtve, a žrtvi nameće lažnu krivicu. U sistemu gdje se koristi moć i položaj, zarad suludih akcija, u sistemu koji brani silovatelje, ubice, kriminalce, i sve one koji čine jasno i glasno nepravdu.

U sistemu gdje pravo glasa nemaš, jer na spavanju će doći ”heroj”, a ti ćeš, ipak, biti krivac. U sistemu gdje se oduzimaju djeca, jer roditelji nemaju dovoljno novca, a onda se drugima plaća da odgajaju tuđe dijete, i to kakvim? U sistemu gdje je socijalno napravljeno tako da ne pomaže nikome, a odmaže kome god može?

Dobrodošli u energiju žrtve koja se sa pukotine pakla, uzdiže do zvijezda, i buni se protiv trulog sistema. I nije slučajno što se baš sada gomila mnogo planeta oko Algola, priprema nas, za ono konačno, nakon dugo godina… Revoluciju. Vanjsku. Unutrašnju.

Meduza je tu da nam pokaže da naša moć dolazi iznutra. U dubini našeg ličnog pakla, nalazi se sjajna zvijezda. I da ne smijemo da se plašimo sebe i onoga što možemo. Govori nam i da vjerujemo i slušamo, samo i isključivo sebe, a ne druge, koji hitro ka provaliji idu..

Algol nas podsjeća šta se dešava u svijetu. Šta rade nevinima. Ona nas vraća na najteže dane i uči nas da se njih moramo osloboditi, i pronaći moć u sebi, da može nepravdu ispraviti. Samo da nas ne bude strah, jer, zaista, nema razloga za isti.

Algol je tu da nas podsjeti da smo svi na neki način zaštitnici. On je tu da nas vodi kroz tunel tame do najljepših zvijezda. I da nas podsjeti, da nam niko i ništa ne može oduzeti našu snagu. I da imamo dovoljno snage i moći da mijenjamo svijet.

Svi zajedno, ali i pojedinačno. I dokle god budemo bili svjesni moći Algola, svjesni smo i svoje lude hrabrosti, i spremni smo mijenjati… Sve. Dokle god reagujemo na nepravdu, nosimo dio njene energije. Dokle god naša moć reagovanja i suprotstavljanja živi, živi i Algol.