ČUVARICA SVJETLOSTI
Nekada davno, uistinu davno, u vrijeme kada nisu postojale riječi – ja i moje, kada je sve bilo dio Jednoga, postojala je Čuvarica Svjetlosti.
Mislima, poput najljepše melodije, razgovarala je sa potocima, rijekama i oceanom, sa šaputavim lišćem i dubokim korijenjem drveća, njezina pjesma odzvanjala je kroz visoke šume, lelujeve oblake i padala sa prvim kapima rose na mekanu travu.
Gdje god se pojavila, neobična bijela svjetlost pratila ju je u stopu, obasjavši i najtamniji kutak duboke šume ili oceana. Tada bi ptice i delfini, zvijeri i leptiri razumjeli što je život. U tom trenutku, kroz njihovu krv bi prostrujao razlog samoga postojanja.
I život je bio svet.
Kako je vrijeme prolazilo, Čuvarica je odlučila svoje znanje podijeliti sa ljudima.U tihim noćnim satima, svi bi se okupljali oko plamteće vatre i znanje se prenašalo, putem pjesme, preko priča, sa koljena na koljeno. Živjelo se u zajedništvu sa svjetlosti. Kišne kapi donosile su blagoslov plodova, sunčani dani donosili su radost i toplinu, zimske noći toplinu ljudskog zagrljaja, a jesenje lišće mirisni šareni tepih prosut po šumskome pragu. I vrijeme je teklo u ritmičkom disanju planete Zemlje.
Čuvarica Svjetlosti, zadovoljna, sklopila je oči. Ali, u jednome trenutku uhvatila je misao budućnosti. Vidjela je kako čovjek diže ruku i glas na drugog čovjeka, kako životinje bježe pred ljudima, kako nestaju šume i bistre rijeke, čula je tihi jecaj ove planete. Ali vidjela je i još nešto….
U jednom gradu, jedne daleke godine, nekolicina ljudi u svojim snovima sanja još o vremenu Svjetlosti.
Bude se sa suzama u očima, a ne znaju što je razlog tim suzama.
Čuju njezin glas, a ne znaju kome on pripada.
Osjećaju neku težinu, ali i radost u grudima…. i žele znati što je to?
Žele znati, kako da se bore protiv mržnje i zla, da li je borba ono što im sada predstoji, ili da djeluju putem mira?
Da li da govore istinu, ma koliko ona povrijedila drugo ljudsko biće, ili da je prešute, sve u ime mira?
Da li je to onda uistinu mir?
A razlog njihova postojanja?
Gdje da traže to znanje i da li takvo znanje uistinu postoji?
I tisuću drugih pitanja prolazilo je tim budućim vremenom……
Nasmiješila se. Nije sve tako mračno. Vrijeme je da se pobrine za to buduće doba, jer u njemu čekaju mnoga bića svjetlosti da se prisjete davno zaboravljenog znanja…
Željka Košarić – Safiris
