Škrinjica
Voda, čarobnog li elementa, prepunog života, radosti, razigranosti, svjetlosti i tame. U najdaljem kutku, negdje duboko, duboko, na morskome dnu, leži Škrinjica. I to ne bilo kakva. Prepuna je sjećanja. Na davna vremena, kada su tamo obitavala svakojaka bića. Bilo je svjetlucavih ribica raznih veličina, bisernog kamenja, srebrnih meduza, rakova tirkiznih i ružičastih boja.
Dupini, kao morski čuvari te nebeske podvodne Škrinjice, običavali su svako malo doploviti do nje, jer bi u razgovoru saznali pravu, izvornu mudrost. Naime, u Škrinjici je ležalo svo znanje Univerzuma. Svatko tko je želio nešto više saznati, jednostavno bi zamolio Škrinjicu da sa njime podijeli to znanje.
Male iskričave ribice vječno su u krugu obilazile i prisluškivale o čemu je to riječ. Nikako im nije bilo jasno, što to postoji a da one do sada nisu vidjele. Bile su u dalekim morima, ledenim jezerima, slanima i slatkima, proputovale su svim rijekama i rječicama, do najmanjeg potoka. I da netko sada tvrdi da one ne znaju baš sve. Svašta! Čudom su se čudila naše malene ribice. Vidjele su i same da su različitih boja, veličina, da ih ima svakojakih, ali da postoji nešto izvan vode? To jednostavno nije moguće!
Škrinjica im je čak dala uvid u jednu veliku Tajnu. Otkrila im je da samo ako požele, mogu dobiti krila, i izaći iz vode da vide o čemu je riječ. Izaći iz vode? Pa je li Škrinjica poludjela! Izvan vode ne postoji ništa – tvrdile su!
Samo je jedan par nebesko plavih ribica odlučio to istražiti. Na samu pomisao, narasla su im krila, poletjeli su svjetlosnom brzinom iz vode i … više ih nitko nikada nije vidio. Te ribice i dan danas lete, slobodno, i traže …
Škrinjica im je rekla da postoji još Nešto, ali se do sada nisu sjetile što… ipak, odvažno su krenule na put. Postale su tražitelji. I naći će. Jednom. Jer jednom svi nađu ono što traže.
A ostale ribice? Još uvijek kruže istim putem, jer to je sigurnije, kažu one. Izvan vode ionako ničega nema. Samo sada više ne znaju za rijeke, niti za mora, potoke i oceane.
Akvarij sačinjen od njihovih misli ostao je jedini poznati im svijet.
Željka Košarić – Safiris
