RIJEKA SVJETLOSNIH ZAGRLJAJA
Kuća je već na prvi pogled djelovala neobično. Kao da je bila sastavljena od tri potpuno različita građevna materijala. Međutim, najneobičniji dio bili su sami stanari, točnije stanarke. Tri sestre, koje već godinama nisu međusobno komunicirale, čak bi se moglo reći kako su u zaboravu pohranile sjećanje na vlastito sestrinstvo.
Podrumski prostor je bilo tamno, zamračeno mjesto, prepuno paučinastih niti, tek bi se s vremenom gruba tkanina od koje je bio sačinjen zastor pomaknula, odajući kako u toj prostoriji netko živi. Kada bi slučajni prolaznik i svrnuo pogled prema kući, taj dio ostao bi nevidljiv, nepostojeći. U tom prividnom nepostojanju, živjela je prva sestra, Lana.
Stan je sličio krtičnjaku. Razbacane gomilice svakojakih stvari, većinom iz njezine prošlosti, po kojima bi rovarila svakodnevno ni sama ne znajući zašto, ali to je bio njezin svijet. Pretraživala bi po starim albumima, razgledavala slike, pokušavajući povezati likove sa slika, gubeći se u vrtlogu prošlih vremena. Na ovome mjestu, postojala je samo prošlost, ovdje i sada bio je nepoznati pojam, a budućnost je bila tabu tema.
Mračno, uvijek vlažno mjesto, natopljeno suzama prošlosti.
Kat iznad, iza zatvorenih prozorskih stakala, živjela je Dana. Druga sestra.
Prozračnije mjesto, gdje su prozori povremeno bili otvarani, ali je pogled uvijek bio prekriven velom gustog zastora, boje različka. Boje neba, kojeg niti ova sestra nije bila svjesna. Sa ovog kata odzvanjali su melodiozni zvukovi, zrak je ispunjavao ritam arije, a Dana je stalno pjevušila tralalala-tralalala…
♪♫ ♪♫ ♪♫ ♪♫ ♪♫ ♪♫
Izvanjski mirisi povremeno bi se provukli mimo zastora, tada bi Dana zvonkije otpjevala neku novu ariju, zatvorila prozore i utonula u jednu nestvarnu bezbrižnost.
Treći kat, točnije potkrovlje, bijaše najprozračnije mjesto. Prozori širom otvoreni, lelujave zavjese nježnog markizeta lepršale su nošene vjetrićem koji je dolazio izvana. Ovdje je živjela treća sestra. Zvjezdana.
Međutim, jedino što je moglo privući njezinu pažnju, bilo je zvjezdano nebo. Na podlošku prozora, montirala je maleni teleskop, danju je spavala, a noću upirala pogled prema nebu, u potrazi za nečime. Nije znala što traži, ali svjetlucavi sjaj malenih nebeskih prijateljica budio je u njoj neku davnu želju, jedno sjećanje. Na prošlost? Na sadašnjost? Ili možda budućnost? Na ovome mjestu, sve je bilo isprepleteno, a širina noćnoga neba budila je u njezinoj nutrini još nešto… želju za zagrljajem.
Godinama se živjelo ovako, desetljećima. Svaka sestrica na svom katu, u okruženju koje je nudilo lažnu sigurnost.
Lana vezana paučinastim nitima uz prošlost.
Dana vezana melodijom čiji se ton gubio u zastoru boje neba.
I Zvjezdana, vezana željom da dodirne noćno nebo.
Sa malenog brdašca, ovu enigmu godinama su pratila dva bića.
Brat i sestra. Sumrak i Zora. Kada bi Zora zagrlila Sumrak, procvjetao bi dan, a kada bi Sumrak zagrlio Zoru, zaiskrila bi noć. Jedino u trenutku razdvojenosti,Sumrak je nudio blaženi trenutak smiraja, a Zora svjetlosni trenutak razbuđivanja.
Znali su kako ih tri sestre željno iščekuju. Lana je voljela noć, Dana je cvrkutala danju, a Zvjezdana je svoje traganje započinjala u sumrak, završavala zorom. Reklo bi se, sve je teklo ispravnim tokom.
Međutim, Sumrak i Zora bili su svjesni najvažnije činjenice, a to je, kako se tri sestre nisu vidjele godinama, čak im je i sjećanje izblijedjelo, zaboravljajući kako su sve tri – Jedno.
Niti jednim pogledom nisu osvijestile život koji je protjecao pored njih. Zastori kao magleni velovi, godinama se nisu razmicali. Draže im je bilo rovariti po albumu prošlosti, nego otvoriti vrata sadašnjosti. Ljepše je bilo diviti se zavjesi boje neba, nego očima ugledati nebeski svod. Želja za zagrljajem neba bila je jača od želje za ljudskim dodirom.
Tada su u pomoć pozvali Majku Zemlju. Trebalo je protresti njihov svijet, posložen na pogrešnim temeljima.
I tlo se zatreslo. Paučinaste niti pokidane su u trenu,utihnula je melodija, teleskop se raspao na komadiće, kao i malena kuća.
Tri sestre Lana, Dana i Zvjezdana, po prvi puta nakon dugo vremena, ugledaše jedna drugu. Jedino što su imale, bilo je njihovo nago tijelo… i njihove ogoljene duše.
U tom trenutku stvorena je želja sa svjetlosnim zagrljajem. Kada su se sve tri povezale u krug, Majka Zemlja ispustila je jedan uzdah, kojim ih je prihvatila u svoja njedra.
Zaronile su kao Jedno.
Tri sestre od tog trenutka, preobrazile su se u Rijeku koja vječno teče.
Rijeka ponornica koja se rađa u tišini, u mračnoj vlažnoj zemlji, dio koji joj pripada darovala je Lana.
Kada kroz stijenu izroni prema nebu, njezin raspjevani žubor daruje joj Dana. U tihovanju se može začuti lagana melodija koja miluje svaku kap, tralalala-tralalala…
♪♫ ♪♫ ♪♫ ♪♫ ♪♫ ♪♫
Rijeka teče danju, rijeka teče noću, kada sjaj zvjezdanoga neba okiti svaki nabor njezine namreškane krinoline, tada Zvjezdana kroz žubor dijeli zagrljaje.
Znadete li kako ljudi danas nazivaju ovu rijeku?
Rijeka svjetlosnih zagrljaja, i znajte, upravo sada i ovdje plovite njezinim tokom.
Željka Košarić – Safiris
