Često se čuje kako današnje mlade generacije i nisu nešto dobre, ne poštuje starije, nemaju lijepe manire, zastranili su, piju, puše, drogiraju se, nemaju osjećaj odgovornosti, lijeni su i inertni, pravi paraziti … i tako dalje i tako bliže.

Ali da vas pitam – tko ih je takvima “napravio”, tko ih je tako odgajao? Ako su već takvi – od koga su to naučili, od koga su vidjeli određena ponašanja i stavove? U životinjskom svijetu stvar funkcionira sasvim jednostavno – majmun radi što majmun vidi. Mislim da bi se nad ovom paralelom trebali malo zamisliti. Pa i primijeniti je u odgoju, time se ništa pogrešno niti loše ne bi desilo (ukoliko drugih načina nemate), jer baza je sasvim ispravna.

Na primjer, ako želite disciplinu – disciplinirani prvo morate biti vi. Ako želite razumijevanje za vašu situaciju – razumjeti prvo morate vi – djetetovu situaciju. Ako želite da vas uvažavaju – uvažavajte sami sebe. Ako želite da vas poštuju – poštujte se. Ako želite da razgovaraju sa vama – razgovarajte i vi s njima. Jer za dijete nema malog problema ili male stvari, a kako “mi veliki” to tumačimo, jer njima je sve njihov život.

A ako nemate volje slušati ih, to znači da nemate volje za njihov život. I dok su mali i kada narastu, isto je. Sve je sasvim jednostavno! Ili nije? Osnova za nastalo stanje po pitanju mladih je nepoštivanje, ne starijih, nego upravo njih mladih, njihovih osobnosti, stvarnih želja, afiniteta i mogućnosti, kao i vremena u kojem danas živimo (a koje nije ono predivno prošlo vrijeme u kojem se znalo gdje je kome mjesto).

Problem je u neodržavanju balansa između prava i obaveza, ako su uopće više postavljena i definirana u današnjem društvu, kao i u suštinskom nepoznavanju djeteta i premalo provedenog zajedničkog vremena s njime, jer svi samo nekud jure (za karijerama, za boljom plaćom, za zadovoljavanjem egzistencijalnih potreba, ili jednostavno bježe od svih nakupljenih problema s kojima ne znaju što će), a dijete onda najčešće odgaja ulica ili kompjuteri.

Nema onda mjesta čuđenju otkuda odjednom ulični mentalitet kod našeg djeteta! Nema! Vi ste ga, dragi moji, ulici prepustili. Na žalost, neki često puta na ulici dobiju veću količinu mira ili razumijevanja nego kod kuće. Pogotovo ako bježe od kažnjavanja. Valjda ne postoji veći oblik roditeljske nemoći od fizičkog kažnjavanja. I tu ne vrijedi ona stara i dobro poznata da je “batina iz raja izašla”. Izašla je, da! Jer joj tamo niti nije mjesto!

Veliku ulogu danas ne igra niti škola, jer je sistem školovanja jedna mašinerija koja nastoji, kao na traci, izbacivati ukalupljene polurobote, koji previše ne razmišljaju, niti ne pitaju, ali su obučeni obavljati određene zadatke. I to je to. Izazovi roditeljstva su danas veći nego ikada, a kvalitetnog zajedničkog vremena čini se manje nego ikada.

Naša djeca nisu tu da bi ispunila naše neostvarene ciljeve i snove, nego da slijede svoje. A roditelji ili staratelji, trebaju podržati njihova stremljenja, oni trebaju biti mentori! Poštovanje se zaslužuje! Njega se ne dobiva na poklon tek tako. Možda u nekim slučajevima i da, ali je njegov eventualni gubitak tada nenadoknadiv.

Toksičnost obiteljskih odnosa često ostavlja teško izlječive ožiljke na djecu i njihovu budućnost. I u ovom smislu apsolutno ne mislim samo na rastavljene roditelje, jer gotovo da veći problem danas na djecu ostavlja ostanak u lošim vezama koji im svakako daje pogrešne informacije o tome kakvi odnosi bi trebali biti i izgledati. Bilo bi vrijeme da se neke “krive Drine” počnu ispravljati. U nama!

Trebamo dati, ono što želimo primiti. Tako stvari funkcioniraju! Prvo vatri moraš dati drva, da bi primio toplinu. Zamislite kako bi izgledalo da stojimo ispred peći i lamentiramo o tome kako je nečuveno da je peć hladna, da je nevjerojatno bešćutna kada nam ne daje toplinu dok se mi smrzavamo! A drva držimo u rukama bez ikakve namjere zapaliti tu istu vatru. Kada malo bolje razmislimo, zar ovakvo ponašanje nije zapravo nečuvena i notorna glupost?! Pa promijenimo onda to u životima. Probajmo, ne možemo izgubiti ništa, jer ionako sadašnja situacija nije dobra.

Kažete da imate problema sa vašom djecom? Nemate! Imate jedino neraščišćenih situacija unutar vas samih. Kažete da vas dijete ne sluša? Točno – ono vas gleda (“majmun radi ono što majmun vidi”). A i zašto bi vas slušao? Tko kaže da vi imate ispravne odgovore za svoje dijete? Vi ga trebate poticati, podržavati i hrabriti – da nađe svoje vlastite odgovore. Jer prema svijetu u kojem sada živimo nikako se ne može reći da mi ikakve životne odgovore imamo, a kamoli prave ili dobre.

Također, kažete da je bezobrazluk tinejdžera beskrajan. Možda kod nekih i je. A zašto? Jer se bune protiv licemjerja, jer vide da ne živite onako kako njima stalno propovijedate. A tu se opet vraćamo na početak, ne možete tražiti od nikoga ništa što sami niste u stanju pružiti i dati.

Pa onda, na mladima svijet ostaje? Ostaje, to je prirodni poredak stvari. Ali, kakav mi svijet ostavljamo mladima i kakve mlade odgajamo, to je već pitanje za dublju osobnu analizu. Nas samih, ne njih, jer oni su samo naše vlastito ogledalo.

 

Žaklina Ivana