MirjanaUciteljRoditelj

“Ima nas, što smo sretni, što smo odgajatelji.

Blagosiljamo onaj čas, kada smo postali učitelji.

Srećni smo, jer nosimo sreću u sebi!”

(Davorin Trstenjak)

Ima i danas pravih roditelja i pravih učitelja, iako se u medijima i crnim hronikama više potencira na onima, koji se i pored želje da drugima pomognu, nisu dobro snašli u ovim ulogama.

 

Zašto potreba da se pomogne detetu nije dovoljna?

U procesu obrazovanja i vaspitanja bilo porodičnog ili školskog sistema, česte su pojave izliva negativnih emocija sa obe strane. Učitelj ili roditelj koji nije razrešio svoje emotivne probleme vezane za odnos roditelj – dete, odrasli – dete, autoritet – učenik, prenosi svoje šablone reagovanja u svaku situaciju koja aktivira dati obrazac.

Mišljenja tipa: “Niko meni ne sme da se suprotstavlja”, “Niko ne sme da vređa moju inteligenciju”, “Deca moraju da me slušaju, jer ja znam šta je za njih dobro”, “Moja reč mora da bude poslednja” – laki su okidači sukoba u vaspitnom  procesu.

 

Potrebna i dovoljna odrasla osoba

Ono što sa svojim roditeljima ili autoritetima nisu razrešile odrasle osobe, nastavnici ili roditelji, prenosi se u odnose među kolegama i odnose sa učenicima ili sopstvenom decom. Često ljudi sebi obećavaju, usled lošeg ličnog iskustva, da se nikada neće ponašati kao njihovi roditelji ili njihovi učitelji. Kao po pravilu, ponavlja se skripta naučenog ponašanja. Ponekada se ode i u drugu krajnost, pa se gaje liberalni odnosi, demokratsko vaspitanje, odnosno nisu više roditelji i učitelji, već drugari svojoj i tuđoj deci.

Da bi odrasli mogli da pomognu deci u savlađivanju njihovih razvojnih potreba, neophodno je da budu zrele, odrasle osobe. Drugova , braće, sestara i vršnjačkih grupa će uvek biti, ali roditelja ima malo. Jedna je majka i jedan je otac u procesu formiranja ličnosti deteta. Ako ih ima više ili neko od njih nedostaje, onda je na onima koji preuzimaju takve uloge odgovornost da urade sve potrebno i dovoljno da se ličnost deteta razvije u odraslu individuu , bez trauma. A to nije mali posao. Teško da ga neki “drugar” može ispravno odraditi.

Dovoljno je da dete ima nekoga ko će mu u ranom uzrastu obezbediti da može da preživi, ali mu je isto toliko potrebno da za uzore ima odrasle koji će ga naučiti kako da obradi svoje emocije, kako da mentalizuje, kako da neutrališe agresivne energije, kako da se smiri, i uz to, da ga razume, pruži mu podršku i utehu u osetljivim situacijama. Ako, i samo ako, je roditelj stvarno odrasla osoba, dete ima pozitivan vetar u leđa!

Tako i učitelj, koji nije odrastao u potpunosti, u učionici iživljava svoje komplekse i daje loš primer deci. “Ne narasteš velik i jak da ti se drugi dive, nego da se oni mali i slabi mogu nasloniti na tebe.”

 

Očekivanja i uverenja vaspitača

Nastavnici se u učionici često suočavaju sa situacijama u kojima su njihova očekivanja osujećena.

1. Bilo da su imali zahtev prema sebi- da održe disciplinu u odeljenju na zavidnom nivou, da održe sliku o sebi na zavidnom nivou po svaku cenu, da ni moraju uvek da imaju spreman odgovor na svako postavljeno pitanje, ili da nikada ne smeju da dozvole sebi da neko pomisli da su ispali “glupi” ili “ludi”…

2. Bilo da su imali zahtev prema drugima – da su učenici tog dana spremni za usmeno propitivanje, da ih učenici ne lažu, da se učenici ne sukobljavaju među sobom, da se uvek prema njima odnose sa poštovanjem, da su kolege spremne na saradnju, da drugi predviđaju njihova očekivanja i potrebe…

3. Bilo da su imali zahteve prema uslovima života – kao kada u školi nema kreda, ne rade sve sijalice ili kada vide svoj platni izveštaj, kada je napolju nizak pritisak, pada kiša ili su dugo čekali na prevoz pri dolasku na posao…

Svaki od ova tri zahteva uključuje neko ” moranje” – učenici bi morali da budu disciplinovani, morali bi da redovno uče, morali bi da se ne koriste lažima, kolege bi morale da budu saradljive, škola bi morala da obezbedi optimalne uslove za rad, a plata bi morala da prati naše prohteve!

 

Nezdrave emocije

Kada polazimo sa zahtevom u nama se javljaju nezdrave emocije – bes, povređenost, krivica, stid, zavist, ljubomora, depresija, anksioznost. Suprotno opšte prihvaćenom mišljenju da događaji aktiviraju u nama emocije, ipak aktivaciona situacija poziva naša uverenja!

U zavisnosti od uverenja u nama rađaju se određene emocije, zdrave ili nezdrave. Uverenje oblika – “Ovakva galama ne sme da se dešava u mojoj učionici, na mom času, a ako se, ne daj Bože, desi, to je užasno i ja to ne mogu da podnesem” –  jeste iracionalno.

Ispitajmo njegovu reacionalnost, da to i dokažemo:

1. Da li je realno da očekujem da učenici u pubertetu nemaju agresije u sebi i da među njima ne dolazi do sukoba?

2. Da li je logično da to očekujem?

3. Da li postoji neki zakon u prirodi koji kaže da do konflikata među decom ne sme da dođe?

Odgovor na sva tri pitanja je – ne! Pa ako je tako i kod vas, vaspitača, uspeli smo da dokažemo da je uverenje bilo iracionalno i uspešno smo ga osporili!

“Ako hoćeš da budeš dobar učitelj, moraš da se ponašaš kao otac!” (Komenski )

Slično se mogu proveravati i zahtevi prema sopstvenoj deci – Da li dete mora da bude narcistički produžetak roditelja? Da li mora da izabere profesiju za koju mislim da je za njega idealna? Da li mora da se bavi svim aktivnostima koja su meni u detinjstvu bila zabranjivana?  Da li mora da zna šta mu roditelj misli kada ga popreko pogleda?

 

Provera uverenja

Ako želite da lakše i brže proveravate svoje misli samo zapitajte sebe – “Da li ja imam koristi od ovakvog uverenja?”. Ukoliko je već ovde odgovor negativan, odmah menjajte uverenje u racionalno!

Iracionalna uverenja u sebi sadrže zahteve, užasavanje, nepodnošenje, neprihvatanje sebe, drugih, uslova života, globalno vrednovanje i etiketiranje. Ono sadrži u sebi “mora”, “ne sme”, ideju da je nešto “užasno”, “nepodnošljivo”, i da je nešto “grozno” ili “omalovaženo”, bilo da smo to mi, drugi ljudi ili ceo svet.

Iracionalna uverenja su u neskladu sa realnošću, nelogična i nepragmatična. Racionalno uverenje neće sadržati zahtev već želju – “Ja želim da se učenici ne tuku na mojim časovima, ali ako se to i desi, to nije katastrofa i ja imam dovoljno kompetencija da sa takvom situacijom izađem na kraj!”.

Oslobodite sebe od nezdravih emocija! Dobra vest je što prolaskom kroz tri gore navedena pitanja možemo osporiti svako iracionalno uverenje, zameniti ga racionalnim transformisanjem zahteva u želje, i kao rezultat osećati zdrave emocije!

Da ne bude zabune, zdrava emocija je i ljutnja. Ipak,  i najveći stepen ljutnje nije tako opasan kao najmanji stepen besa. Sa ljutnjom, za razliku od besa,  imate mogućnost za akciju i ponovno uspostavljanje kontakta, ne opažate situaciju kao bezizlaznu. I nastavnicima i učenicima će biti mnogo bolje ako se “samo” ljute.  Promenimo li misli, promenićemo i emocije i ponašanje!

 

Racionalna uverenja

Primeri racionalnih uverenja bi bili:

1. “Ja želim da budem smirena u svakom sukobu, a ako to nije slučaj, to nije ništa strašno, nije katastrofa i ja to mogu da podnesem.”

2. “Ja želim da se drugi/učenici/kolege obraćaju meni sa poštovanjem, poslušaju moje savete ako im ih dobronamerno dam , ali ako to nije slučaj, to nije ništa strašno, nije katastrofa i ja to mogu da podnesem.”

3. “Ja želim da moji uslovi života/rada budu na nivou koji smatram ugodnim za sebe, ali ako to nije slučaj, to nije katastrofa, i ja to mogu da podnesem. Mogu i da se trudim da te uslove još više poboljšam, koliko je u mojoj moći.”

 

Promena uverenja

Zamena iracionalnih uverenja racionalnim postiže se najpre tako što se svako “mora” pretvara u želju, zatim, svako užasno u loše, nepodnošljivo u teško, a globalno obezvređivanje u kritiku konkretne misli, dela, ponašanja.

Mi imamo mogućnost da promenimo uverenja i da tako osetimo i druge zdrave emocije – zabrinutost umesto anksioznosti, tugu umesto depresije, kajanje umesto krivice, žaljenje umesto povređenosti, razočaranje umesto stida, zdravu ljubomoru umesto nezdrave i zdravu zavist umesto nezdrave zavisti.

Zapamtite da događaj nikada ne aktivira emociju, i da smo za osećanja najviše odgovorni mi sami. Tome možemo naučiti i učenike i decu. Evo nečeg što bi oni mogli praktikovati, da ne bi došlo do povećanja besa i anksioznosti zbog ocena.

Iz početnog uverenja koje stvara mnogo straha i pritiska – “Ja moram da budem odličan đak, ako to nisam to je užasno i ja to ne mogu da podnesem!!!” – promenom u realnije – “Ja želim da budem odličan đak, a ako to nisam to nije užasno i ja sam i dalje dobra osoba. Imam mogućnost da se u toku školovanja više trudim i ostvarim bolje rezultate.” – dolazi do promene osećanja i oni imaju više mogućnosti za akciju i popravljanje uspeha.

Najbitnije je da dete oseća da vredi bez obzira na uspeh u školi i da pad u ocenama ne znači da ne zaslužuje ljubav roditelja i vaspitača. Ako je u uverenju da mora da bude dobar đak, kao uslov da bi ga voleli roditelji, teško će zahteve transformisati u želje.

Ako osoba želi promene, mora dugo i istrajno ponavljati racionalna uverenja, u slučajevima kada su ona iracionalna već automatizovana. Neophodno je ponavljati ih u situacijama koje su okidači za nezdrave emocije!

Najlakša provera su simptomi –  simptomi mogu ukazati da li je emocija zdrava ili ne. Jači simptomi i veći stepen onesposobljenosti su pokazatelj nezdrave emocije.

 

Promena

Nekada su problemi zbog kojih pucamo pred izazovima u vaspitavanju dece dublji od uverenja. Ako osoba ima nerazrešene sukobe sa svojim roditeljima, ako je žrtva zlostavljanja, maltretiranja, psihičkog uznemiravanja, a nije radila na tim problemima kroz neki lečeći odnos ili psihoterapiju, lako će se u situacijama nabijenim stresom aktivirati emocije povređenosti, tuge, besa… U ovakvim slučajevima vežbanje racionalnih uverenja pomaže samo na površnom nivou, dok osoba drži svesno kontrolu.

Međutim, ako je učenik ili dete podseti na roditelja, nasilnika, osobu koja predstavlja njenu “senku” ili koju ona iz bilo kog razloga “ne može da podnese” aktiviraće se nezdrave emocije. Osećaj inferiornosti, bezvrednosti, koji je možda postojao u detinjstvu, projektuje se u nove situacije. Isto važi i u obrnutom odnosu, kada vaspitač podseti dete, nekim stavom, osobinom ili reakcijom na kritikujućeg roditelja sa kojim dete ne nalazi način da dođe do razumevanja.

 

Lek

“Poštovanje samoga sebe i pravo osećanje autoriteta usko su srasle sestre bliznakinje” (Кeršterštajner )

Rad na sebi, izgradnja samopoštovanja, samopouzdanja je jedini put za sve roditelje i vaspitače koji žele da pomognu deci. Vaspitač mora da poštuje sebe, da bi bio poštovan. “Samopoštovanje donosi poene ugledu samo ako nije samohvalisanje.”

Kako kaže dr. Žika Marković – “Dobro je da još uvek postoje nastavnici – vaspitači koji zrače i na kraju radnog veka i života, i da su njihovi zraci i toplina trajni i deluju kroz život u celini.”

 

“Čovek sa rastom stane, kada učiti prestane”

Svesni smo promena u društvu i da se celoživotno učenje danas podrazumeva, ali većini još uvek nekako predstavlja teret učenje o emocijama, mentalizaciji, neutralizaciji… Učenje od roditelja , učitelja, mentora, trenera, učenje na tuđim i na sopstvenim greškama, važno je isto koliko i specijalizovanje u određenoj profesionalnoj oblasti.

I nastavnici i roditelji uče kroz ceo život da bi unapredili sebe, uče i od dece, uče iz odnosa… Mogu da spoznaju problem u ličnom razvoju iz sukoba koji sa decom nastane i da onda na njemu rade, kako ne bi prenosili “grešku” na naredne generacije. Imamo slobodu da biramo hoćemo li repetitivno ponavljati greške iz prošlosti ili napraviti skok.

Nije loše poslušati savete starijih i mudrijih, ali i podjednako raditi na osvešćivanju svojih mehanizama kroz dolaženje do sopstvenih uvida i zaključaka iz odnosa u koje stupamo, kako u radu sa decom, tako i pri vaspitavanju svojih sopstvenih potomaka.

 

Mirjаnа Kokerić