Sam Mjesec nema vlastitu svjetlost nego odražava svjetlost Sunca, a položaj Zemljine sjene odražava njegove mijene. Mjesec je pasivan ženski princip i kao takav ne može sjati bez aktivnog muškog principa Sunca. Ženski princip je tama, kreativnost, izviranje ideja, inspiracija, intuicija.

Međutim, bez Sunca, same ideje bile bi ništa, ostale bi samo lebdjeti u mislima, bez realizacije. Za realizaciju potreban je aktivan muški princip, potrebno je stvaranje, nešto konkretno. Na primjer, može se roditi ideja za neki tekst ili inspiracija za sliku, ali to bi ostalo samo kao ideja da se taj isti tekst ne napiše ili slika ne naslika.

Isto tako samo pisanje ili slikanje bez kreativne umjetničke inspiracije, ženskog principa, nema snagu i ne budi nikakvu emociju ili dublji smisao. Zato je važno unutar sebe razvijati i uravnotežiti oba principa – muški i ženski, svjetlost i tamu, inspiraciju i realizaciju, Sunce i Mjesec.

Mlad Mjesec je vezan za početak ciklusa, za stvaranje nečeg novog, za sijanje sjemena, što bi svoj uspjeh trebalo doživjeti u vrijeme punog Mjeseca. U vrijeme mladog Mjeseca kada započinjemo stvari puni smo entuzijazma, poleta, energije. I božice mladog Mjeseca Dijana i Artemida prikazane su kao slobodne, neovisne, one koje trče i love.

One su djevičanske boginje,  muškarac im nije potreban, jer u njihovo vrijeme mladog Mjeseca, slabo je Mjesec obasjan Suncem. Međutim, od tog prvog entuzijazma i ideje potrebna je aktivnost, muška energija da bi se ideja realizirala pa kako se Mjesec puni, postaje sve jači aktivni muški princip. Svjetlost Sunca sve više obasjava mjesečevu ideju.

U pradavno doba smatralo se da je iz mraka, abisa, praznine, ženskog principa nastala prva tama, a zatim prva svjetlost. Drevne neolitske božice bile su stvarateljice iz same sebe, jer su u sebi sadržavale i svjetlost i tamu, muški i ženski princip. Zapravo, bile su iznad spolne podjele, bile su Vrelo (izvor) stvaranja cjelokupne kreacije, ali radi ženskog principa rađanja češće su prikazivane u ženskom obliku.

Licijska (dio današnje Turske) božica Leta bila je neolitska Velika Božica Majka koja je rodila Artemidu (Mjesec, ženu) i Apolona (Sunce, muškarca). Ona je u sebi sadržavala oba principa i muški i ženski i začetak i stvaranje, pa je iz nje cijele nastala prva podjela i prva dualnost, prvo razdvajanje na muško i žensko.

Kasnije je ovo božanstvo prenijeto u staru Grčku, gdje se Leta također smatrala majkom Artemide i Apolona, ali se izgubila izvorna bit samostvaranja pa joj je za ljubavnika dodijeljen vrhovni bog Zeus kao otac njene djece.

Da bismo bili cjeloviti, realizirani i moćni unutar sebe moramo njegovati i mušku i žensku energiju, moramo je spojiti i biti u doticaju s njom, a tek tada možemo biti gospodari svog života i stvarati svemire.

Slično učenje o kreaciji nalazimo i u starorimskoj tradiciji i božici Dijani, koja se smatrala prvom tamom, koja je iz same sebe stvorila prvi manifestirani mrak i prvu manifestiranu svjetlost.

Također, ovakvo učenje postoji i u keltskoj vilinskoj tradiciji: “Sama, strahovita, potpuna u sebi, Boginja, ona čije ime se ne može izreći, lebdjela je u ponoru vlastite tame, prije Početka. Pogledavši se u zakrivljenom ogledalu crnog prostora, u svojem je Svjetlu vidjela svoj blješteći odraz, Svjetlo i zaljubila se u njega. Povukla ga je u sebe sa moći koja je bila u Njoj, i vodila ljubav sa Sobom.

Ta ekstaza je buknula u ujedinjenoj pjesmi svega što postoji, što je bilo i što će ikada biti, i s pjesmom je počelo kretanje. Valovi su izlazili van i postali sferama i krugovima svijeta. Boginja se ispunila ljubavlju, nabujala ljubavlju i iznjedrila kišu svijetlih duša koje su ispunile svjetove i postali bićima.” (Spiralni Ples – Starhawk)

 

Irena Dumančić Baranja