ANĐEO KNJIGE

Lea je od malih nogu voljela miris knjiga. Tek odštampani školski udžbenici, ili prašinasta aroma ostarjelih listova nekih zaboravljenih tekstova. Sve je imalo svoju čar, i kao da je miris bio taj medij koji ju je mogao prenijeti u neka drevna vremena, nalik sjećanju, a u istom trenutku nalik na maštovitost ili snoviđenje.

Ponekad, kada je znala biti duboko uronjena u vlastitu tišinu, začula bi riječi: “U knjižnici te očekuje zanimljivo štivo”. U prvi mah pomislila bi kako joj netko stoji iza ramena i šapuće na uho te riječi, međutim, kada bi se okrenula, iza sebe ne bi ugledala nikoga. S vremenom je usavršila to unutarnje čulo, a kada bi zapitala u sebi, tko je to, opetovano bi začula:

Anđeo knjige brine o Znanju
Kako ne bi iznova u Zaborav palo
Nudim ti Istinu, čaroliju, sanju
Ako ti se do knjižnice krenuti bude dalo.

ili

Svako je slovo svjetlosna nit
A knjiga je svaka otisak duše
U koju je utkana Kozmička Bit
Koju ni požari vatrom ne guše.

Tada bi se zamislila i samoj sebi po tisućiti puta ponovila kako nema ljudskog bića koje može reći kako Anđeo knjige ne postoji. Tome je bila svjedokom nebrojeno puta. Kada bi razmišljala o nekoj njoj vrlo zanimljivoj temi, Anđeo knjige osigurao bi na samo njemu svojstven način da knjiga sa tom temom bude na polici baš taj dan.

Dešavalo se i to da je na pultu sa knjigama ponuđenima kao trenutni hit, bilo i po nekoliko knjiga njoj interesantnih. Sa druge strane, bilo je i dana kada bi imala osjećaj kako su sve knjige nezanimljive, odabrala bi nekoliko njih, tek tako da malo zvirne kroz redove, i već pri samom izlazu, knjižničarka bi, onako usput, nešto napomenula, i desio se… bljesak u njezinoj svijesti! Dobila bi traženi odgovor, kao da je knjižničarka postala medij za prijenos upravo njoj važne informacije.

Knjižnica je tog trena poprimila onaj prepoznatljivi miris drevnog Znanja, kao da su se dvije dimenzije, materijalna i nematerijalna ispreplele putem nevidljivih svjetlosnih niti.

Lea je već znala prepoznati taj poseban trenutak Budnosti, i kao i uvijek, malena treperava toplina ovlažila je njezin obraz kroz suznu kap zahvalnosti.

I ponovno, onaj tihi šapat obavio je njezinu auru grleći je svjetlosnim zagrljajem, ovaj put kroz tihu milinu.

Bezriječje u njenoj duši je zaplesalo.

 

Željka Košarić – Safiris