Kakve veze ima razumije li itko, ono što suštinski treba razumjeti o vama? Razumijete li vi sebe istinski? Ne. Tako je. Samo treba postaviti pravo pitanje. Ono što na svjesnoj razini doživljavamo kao “razumijevanje stvari”, samo je iznimno mali fragment sveukupnosti koja nas pokreće ili blokira.

Naš nesvjesni dio (koji je po znanstvenicima čak 90-95 posto) prevladava, podsvjesni ili nadsvjesni, svejedno, poanta je da u biti ne znamo na svjesnoj razini pozadinu “naše životne priče”, pa stoga ne poznajemo suštinski niti sebe. A kamoli druge. Sve što nazivamo “poznavanjem” je zapravo jako plitka plićina i niti milimetar zagrebana površina. Koja se najvećim dijelom odnosi na naše materijalno postojanje, na fizičko tijelo. To je ono što osjetilima možemo bez pola muke percipirati, jer je dodirljivo, vidljivo, mirisno, čujno ili okusno.

Malo tko je spoznao osjećaje i njihov značaj i smisao. I naučio koristiti se i ovladavati emocijama pravilno, te se postupno penjati na emocionalnoj skali. Kulturološki smo kondicionirani ne pokazivati osjećaje, ne pretakati to naše unutarnje znanje u životni tok, ne koristiti taj naš GPS “sa nebesa” u korist kvalitete naših života.

Osjećaj koji se ne pretoči u emociju, a oni imaju tendenciju toka a ne zadržavanja, ostaje blokiran u nama, i jako često izaziva blokade i bolesti na psihičkom i fizičkom tijelu. Na žalost, jako je malo emocionalno pismenih. Ne biti emocionalan danas znači pokazivati svoju snagu, dok su oni emocionalni proglašeni slabićima. Kakva glupost. Jer upravo je suprotno. Zašto?

E sad priču nastavljam na još jedan naš nevidljivi nivo, na razinu intelekta i uma. Koji nam je bitan i potreban, jer ništa što imamo nije nepotrebno niti je višak. Istina, u dužem periodu naše povijesti, intelekt (kao svjesni dio uma) je bio jako cijenjen i važnost mu je vremenom preko mjere napuhana, na štetu ostalih aspekata bića.

Deviza “mislim, dakle postojim” i danas je mnogima biblija i vrhunac čovjekove veličine. Ili nebitnosti. Um je “dizajniran” za analizu, sintezu, prosudbu i ocjenjivanje situacija u kojima se nađemo. I da na osnovu “inputa” koje nam daje donosimo odluke. I okrenut je našoj prošlosti, zato kažemo da iz iskustava koje smo prošli učimo.

I to je u redu kada se radi o životno opasnim situacijama, jer smo naučili da ako auto juri prema nama možemo stradati. Ali ne može shvatiti intuiciju i instinkt, to “šesto čulo” za njega ne postoji. Jer i ne treba, to mu nije u opisu posla. Postoji samo roj informacija koje neslućenom brzinom obrađuje, i misli koje najčešće i nisu naše, a preko kojih nam se “kroji” sudbina. A da ni ne spomenem da “sivo-crni scenariji misli i prethodnih iskustava” utiču i uvjet su aktiviranju osjećaja. I eto nas u začaranom krugu.

Um na bazi racionalnog prosuđivanja i prethodnih iskustava procijeni da bi nam neka nova situacija mogla biti opasna, aktivira se osjećaj straha od nepoznatog, i mi ne poslušamo intuiciju koja nas je vodila nečemu nama dobrom iako trenutno nepoznatom. I ako se baziramo samo na razumu i racionalnom pristupu biti ćemo, a i jesmo, gadno zakinuti za neslućene sfere u kojima život možemo živjeti.

Još je jedna dalja sfera apsolutno neistražena na individualnoj razini, a to je ona duhovna ili za ateiste energetska. Stvar je u biti vrlo slična, gotovo ista. Tko sam zaista? Zašto sam tu? Što je moja svrha? Što je smisao mog života? Što trebam naučiti? Odakle dolazim? Kuda idem? Mnogi se (ako uopće i da) zadovoljavaju institucionalizirano plasiranim “istinama” koje ne trebamo propitivati. A institucija kao institucija, uvijek ima svoje interese, koji najčešće nisu ono što suština stvari za svakog pojedinca jest. Traganje za svrhom započinje osvještavanjem višeg smisla, sve ostalo ostavlja gorak okus nepotpunosti, a posljedično i nezadovoljstva životom.

Nadsvjesni ili podsvjesni dio nas je isto tako uglavnom nepoznanica, ne kao termin nego kao suština koja jest. Da banaliziram do krajnjih granica (u nadi da će mnogima pomoći shvatiti): nadsvjesno – nismo sposobni “čuti” i ne znamo slušati i interpretirati pravilno svoju intuiciju i viša vodstva koja imaju daleko širu sliku našeg života, nego to imamo mi “zatočeni u limitiranu fizičku formu”; dok podsvjesno – ne pridajemo značaj i ne znamo interpretirati impulse koje nam tijelo, kao zasebna inteligencija, svakodnevno šalje. Prvo kao osjećaj disbalansa i neugode, pa razna zatezanja, pa upale i iritacije, pa lokalna bol, i na kraju se razvije bolest.

Mislite da nije tako? Kada vam naglo dođe “skreni desno”, i to čak i ne kao misao nego neko vanjsko znanje, skrenete li bez dvoumljenja i ijednog pitanja? Ili se um uplete par sekundi poslije sa brdom analiza i propitivanja dobivenog impulsa? Ili kad vas “srce štrecne, osjećate čvor u grlu, kičma se lomi od bolova…” sjednete li sa samima sobom i zapitate li se što mi to govori, gdje griješim? Ne znam, ali po mom iskustvu toga shvaćanja uglavnom nema. Ili ako i ima, onda se banalizira i odbacuje kao “ma da, znam ja bolje”, ili se trči doktorima da se simptomi što brže i bolje sakriju. Ali nepoznavanje samoga sebe i dalje ostaje.

Dok ne krenemo na put spoznavanja sebe ne možemo istinski graditi niti kvalitetnije odnose, jer ljudi u okolini su samo naša ogledala, pokazatelji gdje smo na tom putu. Ljute li vas ljudi? Svađate li se sa susjedima, obitelji, djecom, partnerom, itd…? Shvaćate li da se na sebe ljutite i sa sobom svađate? Ono što u sebi nosimo, u drugima vidimo.

Ako trebate pomoć da naučite drugačije, usvojite nove načine razmišljanja i shvatite kako to izmijeniti, javite se, tu sam za vas i radujem vam se. Potrebni smo jedni drugima, jer sretno društvo čine sretni pojedinci, drugačije ne ide. A mislim da se slažemo da ovo što živimo danas i nije nešto najbolje što možemo.

 

Love&bliss,

Žaklina