MirjanaManipulacijaVukDa bi opstao u konkretnim uslovima, čovek često stegne sebe, potisne sve svoje potrebe, osim potrebe za preživljavanjem, težeći da ispuni uslove koje mu život i okolnosti nameću. Zbog načina vaspitanja, nedostatka podrške, loše materijalne situacije, ugrožavajućih osoba iz bliže okoline, razvija adaptivno ponašanje, ono koje mu u datim okolnostima omogućuje da preživi.

Prilagođavanje stupa na delo u zatvorima, logorima, domovima za nezbrinutu decu, ali i u primarnim porodicama koje stvaraju nestabilnu klimu za rast deteta, bilo da se radi o porodici zavisnika od droge, seksa, alkohola, kocke  ili disfunkcionalnoj porodici.

Deca u ovakvim sredinama razviju oblike ponašanja koja se pokažu kao najisplatljivija u datom momentu. Onda nastavljaju da ih se drže u toku života, čak i kada se uslovi promene. I kada prepreka za ostvarivanje svih potisnutih potreba više nema, kada roditelji više nisu živi, kada se materijalna situacija obezbedi, ostaje obrazac koji mora da se ispuni.

Osoba navikne na takav način ponašanja i misli da je taj njen način – jedini način za življenje na ovom svetu, iako nije svesna da li takav način života stvarno predstavlja ostvarenje njene ličnosti ili je samo reakcija na ponuđenu realnost na koju je bila prisiljena od malih nogu.

“Mi više težimo ka tome da izbegnemo bol, nego da susretnemo radost.”  S. Frojd

Svakodnevno srećemo ljude koji po navici čine greške i neprimećujući da sami sebe unesrećuju svojim ponašanjem. Čak i kada pokušamo nekome da skrenemo pažnju na to što sebi čini, najčešće će se potruditi da nas ne čuje, ređe da nas čuje i prihvati istinu, a najređe se dešava da čovek odluči da je već krajnje vreme da promeni svoj način ponašanja.

Uglavnom ljudi govore da se oni tako oduvek ponašaju i da je kasno da se sada promene, u ovim godinama, koje god da su u pitanju. Tako nastavljaju da čine ono što je loše po njih plašeći se promene, bežeći od bola, jer svaki razvoj boli. Čovek teži da tu bol izbegne i bira bol koja mu je poznata, braneći se mislima “oni su takvi”, “ja sam dobar”, “svi će me odbaciti ako se promenim”.

Međutim, karakter je delom vezan i za vaspitanje i može se pozitivno transformisati u smislu ostvarivanja lične istine i približavanje samom sebi kroz samo-osvešćivanje, samo-obrazovanje i pozitivno prevaspitavanje sebe.

“Svaka laž, uronjena u psihu ili um istiskuje onu količinu mentalnog zdravlja, kolika je zapremina te laži”  Nebojša Jovanović

Iako za našu psihu ne važe fizički zakoni, ovakav psihički zakon kaže sledeće: reči koje su nam upućivali značajni odrasli u detinjstvu, pa ih mi kasnije nastavili sebi da ponavljamo, internalizuju se i postaju deo nas samih. Postaju naša apsolutna istina, iako možda nikada nisu imale veze sa našom suštinom već možda samo predstavljale projekciju roditelja, proizašle iz njihove nemogućnosti da umire sebe ili nas.

Etikete tipa – “Ja sam lenj, nesposoban, glup, nezainteresovan, ladovina”, ili pak: “Ja sam najbolja, najuspešnija, uvek prva, genijalac”, mogu da blokiraju razvoj. Ova prva polarnost vodi osobu u pasivnost, manjak samopoštovanja, povlačenje pred drugima i pred životnim izazovima, dok druga, takođe, može da napravi problem osobi kada se suoči sa tim da postoje i lepši, uspešniji od nje, da joj ne ide sve u životu tako glatko, da se oko nekih stvari mora i uložiti napor, dovodeći osobu u istu situaciju kao u prvom slučaju – da se povlači od životnih izazova držeći se slike o sebi, a bez rezultata u realnom svetu.

U oba slučaja osoba laže sebe i grčevito se drži tuđih mišljenja o njoj bez provere o istinitosti tvrđenja. Da li mogu da se aktiviram, imam inicijativu i pokrenem se, iako moji kažu da sam “lenja buba”? Da li mogu da doživim neuspeh i iz njega nešto naučim, kako bi sledeći put izabrala bolji način? Ovakva razmišljanja su retka kada se osoba drži tuđe istine o sebi. Uglavnom se držimo lažne slike bez volje za promenom.

 

Optuživanje drugih za sopstveno ponašanje

Neki ljudi će za svoje mane optužiti roditelje ili vaspitanje uopšte, ne preuzimajući svoj deo odgovornosti za ponašanje u sadašnjosti.

Neuvremenjene reakcije koje izgledaju tako kao da su oni još uvek mala deca kojima drugi nešto brane, kojima drugi naređuju, koje drugi maltretiraju, često ih sprečavaju da budu tu, sada i ovde, u aktuelnim odnosima. Lako se odnos iz detinjstva isprojektuje na sagovornika i tada se nastavlja neraspravljena rasprava sa pogrešnom osobom. Pokušavanjem da šefu, ženi, komšinici, šalterskoj službenici, dokažemo ono što nismo roditeljima, ne razrešava osnovni konflikt koji osobu proganja.

Neki nisu imali druge da o njima brinu, neko je bio prestrogo vaspitavan, neko previše razmažen i bez motiva za borbu. Svi koji se drže ovakvih opravdanja ostaju u otporima i nerazvojnim aktivnostima. Žele da se sakriju, zaklone od života. Uvek su im krivi drugi. Ne vide da sami čine vrlo malo napora u borbi protiv svojih grešaka i da svojom istrajnošću doprinose svojoj nesreći. Loše vaspitanje krivo je samo toliko koliko mi hoćemo da ga se držimo.

Najteže, izgleda, čoveku pada to da sam sebe upozna i da sam sebe promeni. Oslobađanje zvuči primamljivo, ali se uglavnom traži u spoljašnjosti, bežanju, prevari, raznim zloupotrebama, droga, alkohola, hrane, seksa … putovanjima, šopingu, svemu što na kratko daje iluziju drugačijeg, oslobođenog života.

 

Manipulativni odnosi

Kada čujemo da je nekoj ženi muž zabranio da se bavi pevanjem, momku devojka da nastavi sa pisanjem pesama, otac sina “oterao u inostranstvo”, znajte da se radi o nekoj svesnoj ili nesvesnoj manipulaciji u odnosu to dvoje ili više ljudi. Obe strane u odnosu izvlače neku nerazvojnu korist zbog koje pristaju na takav dogovor u kome je jedan diktira, a drugi se povlači, jedan kontroliše, a drugi se lepi za  njega, jedan siledžija, a drugi slabašan, jedan siledžija, a drugi dobrica.

Manipulatorom smatramo često onog koji je dominantan u odnosu, jer manipuliše drugom osobom zarad svoje koristi, ne primećujući da je manipulator i onaj koji je pasivan, jer ne koristi svoju snagu i sposobnosti.

Igre se igraju radi obezbeđivanja tuđe pomoći, očuvanja slike o sebi, opravdavanju sebe. Danas često možemo videti neodgovornu osobu koja sebe smatra odraslim čovekom. Komunikacije su uglavnom manipulativne i nerazvojne, ne vode ka stvarnom kontaktu.

Čovek je nesamostalan u borbi sa životom i potrebno mu je prihvatanje i razvijanje odgovornosti, iako toga nije svestan. Ovako eksploatiše, koristi i kontroliše sebe i druge kao da su objekti, kao da su stvari. Ne vodi računa o stvarnim potrebama sebe i drugih. Nedostaje mu sposobnost da uživa u sebi, da koristi svoje znanje i da proširi svoj osećaj životnosti. Zadovoljava samo jednu, manipulativnu potrebu – potrebu za kontrolom. Čak i kada nameće svoju volju drugima, on gubi svoju autentičnost, jer i sebe kontroliše, držeći se te kontrole, kao da je i on objekat.

 

Primeri manipulacije sobom i drugima

U O.L.I. Metodu razlikujemo nekoliko vrsta parova koji se u manipulaciji privlače i tako stupaju u različite vrste odnosa: partnerske, poslovne, drugarske, porodične, roditeljske.

 

Prvi par : Diktator – Slabić

Na primer: posmatrajmo osobu koja prenaglašava svoju snagu, dominira, naređuje, navodi autoritete, čini sve ono čime može kontrolisati svoje žrtve. Ona odbacuje svoje slabosti i svoju osetljivost. Možemo je nazvati diktatorom i posmatrati kao šefa, velikog tatu, veliku mamu ili direktora. Svaki ovakav diktator nađe sebi bar jednog slabića koga će kontrolisati svojom snagom.

U tom kontaktu slabić prenaglašava svoju osetljivost da bi se izvukao. Tako postaje zaboravan, ne čuje, tih je, stalno zabrinut, deluje zbunjeno i povučeno, on je onaj koji uvek popušta, pod parolom “pametniji popušta” ( i kada ne misli tako stvarno ). Pokušava da izbegne diktatorove napade. Izbegava konflikt po svaku cenu manipulišući svojom osetljivošću, potiskujući svoju snagu. Ne suprotstavlja se.

Diktator, takođe, manipuliše tako što ne može da podnese svoju osetljivost, izbacuje je, projektuje u slabića, i onda u slabiću kontroliše tu osetljivost. Slabić ne sme da dozvoli sebi ispoljavanje snage, pa je izbacuje u diktatora i kontroliše je van sebe u diktatoru, time što izbegava konflikt.

Kada bi ovakav par radio na svom razvoju diktator bi mogao da izraste u pravog lidera, a slabić u pravog empatičara. Za to je potrebno da prvi prigrli svoju osetljivost, a drugi svoju snagu. Lider jeste snažan, on vodi, ali ne sprovodi diktaturu i ne trudi se da dominira. Ima razumevanja za tuđu osetljivost, jer je svestan svoje. Empatičar isto tako prepoznaje svoje i tuđe slabosti, prepoznaje ljudske greške. On ima snage da na poslu traži od ljudi da dobro rade, ali je i sklon da sasluša druge i da saoseća.

Obe osobe u svom razvijenom obliku odgovorne su za sebe, ne manipulišu, prihvataju svoje snage, svoje greške i mane, posmatraju sebe i druge, ali ne kao objekte koji će im “završiti neki posao” već kao osobe.

Kada neko prenaglašava samo jedan aspekt sebe, on gubi od celine, gubi od ljudskosti i u svoje nesvesno potiskuje opozit. Taj opozit se projektuje u druge ljude sa kojima se susreće i koje pokušava da kontroliše, jer ono što nije mogao da podnese u sebi, ne može ni u drugima. Čini mu se da kontrolisanjem nekako izlazi na kraj.

Kada vam u raznim životnim situacijama i društvima nailaze osobe koje vas jako nerviraju, zapitajte se da li su to osobine koje vi u sebi niste mogli da podnesete, pa ste ih potisnuli i isprojektovali na druge.

 

Drugi par : Kalkulator – Lepljivac

Osoba koja kalkuliše, zavodi, laže, vara i kontroliše druge prenaglašava svoju kontrolu, privlači uz sebe lepljivce, osobe koje žele da se neko o njima brine, da budu vođene i neodgovorne, budalaste, paraziti, doživotna deca, tražioci pažnje.

Lepljivac ne dozvoljava sebi da preuzme kontrolu nad svojim životom, da sam određuje svoj put i izbacuje tu kontrolu u partnera koga će moći da iskorišćava najpre, a zatim i mrzi i krivi zbog toga.

Kalkulator zamenaruje svoju potrebu za uživanjem u životu, prepuštanjem zadovoljstvima, projektuje tu potrebu u druge, jer je tako lakše kontroliše. Ne dozvoljava sebi punoću života i razvoj, ali ne dozvoljava ni drugoj osobi da preuzme odgovornost za sebe i odraste.

Kada bi poštovao sebe i druge kao ličnosti, i kada ih ne bi tretirao kao objekte, kalkulator bi mogao da se razvije u poštovaoca, koji poštuje svoju jedinstvenost i ceni jedinstvenost i osobine drugih. Poštovao bi i svoje protivnike.

Tako i lepljivac koji preuzme kontrolu nad svojim životom može da se razvije u ljubitelja, onoga koji ceni veštine i dela drugih i ima potrebu da to afirmiše, ne kačeći se pritom za druge, ne lepi se, nije ovisan o drugima, može da im se divi i pomaže u njihovom razvoju. Usmerava svoj život na razvoj sebe i drugih.

 

Treći par : Siledžija – Dobrica

Osobu koja prenaglašava okrutnost, agresiju, neljubaznost, ponižava druge, mrzi, zastrašuje, zvoca i kontroliše druge nekim oblikom pretnje, nazivamo siledžijom. To su i majke koje uskraćuju ručak detetu koje nije ispunilo njihovu želju, nije dobilo peticu ili položilo ispit. Prete odbacivanjem, uskraćivanjem ljubavi, agresijom, kaznom , fizičkom ili materijalnom, prete uskraćivanjem onoga do čemu je drugome jako stalo.

Uz siledžiju se uvek nađe i jedan dobrica, duša od čoveka, koji je uvek ljubazan, koji trpi. Naizgled žrtva, on manipuliše prenaglašavajući brižnost, ljubav, ubija ljubaznošću. Nekada ovakva deca izrastu uz roditelje siledžije. Sa dobricama je nekada teže izaći na kraj nego sa siledžijom. Dobrica pobeđuje, jer se ne možete boriti sa njim, on je uvek nevin, nezahtevan, onaj koji se ne meša, bezazlen, svetac, ugođivač.

Kada bi siledžija prestao da potiskuje svoju dobrotu i topla osećanja razvio bi se u asertivnu osobu, otvorenu i direktnu, snažnu u obraćanju, snažnu u afirmisanju vrednosti u koje veruje, bio bi afirmator. Ne bi bio nasilan i dominirajući, ne bi imao potrebu da u drugima kontroliše dobrotu.

Afirmator jeste jak, ali ume i da bude negujući. Kada bi dobrica prestao da potiskuje svoju agresivnost i da je kontroliše u drugima svojom dobrotom, postao bi negovatelj. Bio bi topao, prijateljski raspoložen i dobronameran, ali ne bi morao da bude poslušan, popustljiv, ulagivač. Bio bi u stanju da duboko voli i neguje.

 

Četvrti par: Sudija – Zaštitnik

Poslednji par koji ćemo analizirati predstavljen je kao sudija i zaštitnik. Sudija nikome ne veruje, kivan je, teško oprašta i stalno okrivljuje. Prenaglašava kriticizam, ponaša se kao sveznalica, stalno popuje, upoređuje se sa drugima, skuplja tuđe greške i grehe, postiđuje, pobeđuje, ubeđuje, osvetnik je.

Sudija ne dozvoljava sebi podršku drugima, dok je zaštitnik, kao njegov opozit prenaglašava. Zaštitnik razmazi druge, preterano je saosećajan, ne osuđuje podršku do neprimerenosti i ne dopušta onima koje štiti da stanu na svoje noge i odrastu. Ne brine se za svoje potrebe, već o potrebama drugih. Ne dozvoljava sebi kriticizam, već brani druge po svaku cenu, kao drveni advokat, branilac, ispaštač umesto drugih, nesebični davalac.

Varijante su “velikomučenik” i “mama kvočka”. Ne primećuje da manipuliše sobom, jer ne vodi računa o svojim potrebama, o svom razvoju. Kada bi video sebe, bar upola koliko brine o drugima, postao bi vodič koji strpljivo može da pomaže drugima da pronađu svoj put i način, bez prezaštićivanja. Mogao bi kritički da posmatra sebe i druge i da pomogne onda kada mu drugi pomoć zatraže.

Sudija bi mogao da se razvije u ekspresivca.  Ne bi sudio drugima, ali bi bio sposoban da snažno, izražajno ispolji svoja uverenja. Pošto je sposoban i da se brine o drugima neće druge bombardovati svojim stavovima i kritikom. Ekspresivac ume da bude uverljiv i ume da bude vodič koji podstiče druge da idu svojim putem.

 

Razvojni parovi

Vidimo da se u svim prethodnim parovima razvojni oblik postiže kada osoba u sebe integriše svoj opozit. Ono što je potisnula, odbacila, izbacila u druge, prihvati u sebi. Da bi se to postiglo, osoba mora biti svesna svojih i tuđih vrlina i mana, i sposobna da ih prihvata i toleriše u sebi.

Potrebno je da odustane od ideje da bi drugi mogli da predstavljaju deo njih koji oni ne prihvataju. Potrebno je da ne bude brzopleta, nestrpljiva u želji da što pre dođe do cilja, da ne odustaje od svega što ne ide glatko, pa ne pokušava da zadovolji potrebe po svaku cenu, na silu. Da usmeri svoju volju ka individuaciji, kako bi postala celovita, samostalna, zrela ličnost.

Prihvatanje odgovornosti za svoj put i uživanje u njemu podrazumeva duboku unutrašnju usmerenost ka promeni, ka rastu i razvoju.

Da bi se osamostalila, osoba mora takođe razrešiti unutrašnji osećaj iracionalne krivice zbog napuštanja odnosa na koje je navikla od detinjstva. Mora da shvati da njena promena utiče i na promenu okoline. Iako deluje da ona neće više zadovoljavati potrebe svojih bližnjih, kolega, drugara, u stvari, njena promena će omogućiti i drugima da porastu i prihvate deo odgovornosti u sopstvenim životima.

 

Suočavanje sa samim sobom

Samoprocenu možete uraditi po svim životnim kategorijama ili sferama. Postoji – lična, profesionalna, društvena, porodična ili duhovna sfera. Dobro je osvestiti gde se sada nalazite i šta je to što suštinski želite od života? Možete da primenite jedan od protokola tečaja “Životne strategije” O.L.I. Metoda koji ćemo preći u narednim redovima.

Papir i olovku u ruke!

Definišite sami za sebe kako bi bilo vaše ponašanje da vam se najveće želje ispune. Šta biste radili? Gde biste to radili? S kim? Kako bi to izgledalo drugima? Kako bi se osećali u pogledu samog sebe? Kakvo bi osećanje imali u odnosu na dan koji je ispred vas? Kako bi se osećali kada iskrsnu problemi?

Kada stavimo crno na belo spisak željenih stanja, možemo da pređemo na suočavanje sa trenutnim, aktuelnim stanjem. Zapitajte sebe: “Šta radim, pa kasnije žalim zbog toga? Kako se vadim pred ljudima da bih prikrio nedostatak? Zašto ne slušam ljude koji su mi važni kada mi govore da imam problema u ovoj oblasti? Koje je moje osećanje, neposredna reakcija “iz stomaka” kada razmišljam o ovoj oblasti života? Kako se pred sobom izgovaram za to što sam podbacio?

Koji su fizički znaci mojih problema u ovoj oblasti? Da li sam onaj stvarni JA ili igram neku ulogu ili nosim masku? Kako sam dospeo u ovu situaciju? Šta mi je potrebno da čujem i osetim od drugih, a nisam? Šta je potrebno da drugi prestanu da rade i govore?  Šta je ono pozitivno što nemam, a što bi, da ga imam, znatno podiglo moju uspešnost u ovoj oblasti? Definišite akcioni plan za preuzimanje odgovornosti i povećanje uspešnosti u bilo kojoj od životnih oblasti.

Kroz analizu ovakve samoprocene porazgovarajte sa sobom, svojim egom, upravnikom svog životnog poslovanja. Koliko se on stara o tome da vi i vaš život budete bezbedni? Da li vas stavlja u prilike u kojima dobijate ono što želite?  Kako se brine o vašem zdravlju? Da li vam ostavlja vremena za rekreaciju? Da li vodi računa o vašim emocijama?

Napravite ugovor sa samim sobom. Prepoznajte uzroke vašeg manipulisanja sobom i drugima. Šta je to što ne dozvoljavate sebi, a osuđujete kod drugih? U ugovoru se obavežite da više nećete zanemarivati sebe. Dogovorite se sa sobom koliko želite da se približite svom idealu, najboljoj verziji sebe i napravite akcioni plan – na kojim oblastima, u kojim životnim situacijama vam je hitno potreban rad na sebi?! Poradite na svim nezgodnim pitanjima kako bi sebe oslobodili unutrašnjeg pritiska, a druge okrivljavanja za vaš neuspeh.

Put za izlazak iz manipulacija utaban je kroz prihvatanje svoje celovitosti i autentičnosti, pa onda i kroz prihvatanje drugih sa svim njihovim osobenostima. Tako nam i život postaje življi, interesantniji i bogatiji.

 

Mirjana Kokerić