Kad zavjese padnu – ostajemo sa sobom

Često smo nagrađivani za ono što izvrši naša pamet, ali kada se zatvore zavjese naše privatnosti i povučemo se od svijeta, shvatimo da smo beskrajno umorni i otupljeni. Nastojimo ne osjećati i ne razmišljati, već sve ostaviti za neki drugi dan. Taj drugi dan kada dođe, obično je onaj kada nas zdravlje opomene. Puno i previše pitanja sebi postavimo, ali je već kasno.

Ovaj uvod nas sigurno sve podsjeća na nešto već preživljeno ili na nešto što trenutno radimo. Situacija počinje upravo od prioriteta rada na sebi – ne od nikakvog vječitog nemanja vremena i klišea kako je “sve preče od prečeg”. Nakon tog prioriteta na listi važnosti opet ne dolazi nedostatak vremena, niti nerješive jednačine o tome šta je starije – kokoš ili jaje. Nakon tog prioriteta dolazi pismenost – vjerovali ili ne!

Pismenost – mnogo više od čitanja i pisanja

Ako krenemo razmišljati o pismenosti, možda ćemo prvo pomisliti da tu nema dileme – znamo čitati i pisati. Međutim, čovjek je tako kompleksno stvorenje da posjeduje više oblika pismenosti. Neki su auditivno pismeni pa su u stanju svojim rukama reproducirati svoje ili tuđe kompozicije na nekom muzičkom instrumentu. Pismenost je, dakle, mnogo širi pojam od onog školskog i formalnog.

Kad osjećaji ušute – emocionalna nepismenost

Sigurno znate nekoga ko zna sve – čita brzo, pamti još brže, odlikuje se savršenim manirima i logikom. Ali kad god život zatraži nešto dublje – iskren razgovor, pokazivanje emocije, suočavanje s vlastitim strahom – ta osoba nestane. Ućuti. Sakrije se iza zidova “racionalnog”. To nije manjak inteligencije. To je manjak emocionalne pismenosti.

Zašto su emocije važne (i kako nas vode u konflikte)

Kao bića koja neprestano analiziraju i zaključuju, često se fokusiramo samo na misli, zaboravljajući osjećaje. Ako neki zadatak ne završimo na vrijeme, javi se anksioznost. No, zbog obima obaveza, često ni ne registrujemo da je prisutna. Potisnemo je, ne prerađujemo.

Ako je uzrok ostao nerezolviran, anksioznost prerasta u frustraciju. Frustracija potom često izroni kao nagli izljev bijesa ili kratkotrajna agresija prema ljudima koji nas zapravo vole i pokušavaju razumjeti.

Ako se ne zaustavimo i ne počnemo shvatati da ne reagujemo kako bi trebalo, potiskujemo i osjećaj krivnje. To dodatno narušava odnose, što nas sa vremenom može odvesti u emocionalnu izolaciju.

Ovaj primjer sa anksioznošću vrijedi i za mnoge druge emocije. Upravo zato, emocionalna pismenost znači sposobnost da prepoznamo, pročitamo i razumijemo emocije – i njihove uzroke.

Emocionalna nepismenost nije sramota – ona je rana

Ako se ponekad preispitujete i osjećate da ne znate kako “čitati” svoje emocije, pristupite sebi strpljivo i sa razumijevanjem. Nedostatak emocionalne pismenosti danas je vrlo čest problem. A šta je njegov uzrok?

Slično kao kod klasične nepismenosti – ljudi koji ne znaju čitati i pisati često dolaze iz sredina gdje obrazovanje nije bilo dostupno ili podržano. Isto važi i za emocionalnu nepismenost. Ona nije znak slabosti, nego odrastanja u okruženju koje nije nudilo emocionalnu sigurnost ili alate za izražavanje osjećanja.

Ljudi koji su prošli kroz traume, zanemarivanje, zlostavljanje ili progon naučili su preživljavati, a ne osjećati. U vrijeme kada su trebali učiti o emocijama, oni su učili kako da postanu mali, neprimjetni – kako da ne pate.

Zato ova tema zaslužuje saosjećanje, ne osudu. I najviše – nježnost.

Kako da budemo emocionalno i mentalno čisti

Sticanje emocionalne pismenosti je proces. Zahtijeva posvećenost, nježnost, ali i disciplinu. I ne izgleda isto kod svih. Zato govorimo i o mentalnoj i emotivnoj higijeni.

Mentalna higijena

To je skup svakodnevnih navika koje čuvaju zdravlje našeg uma. Kako upravljamo stresom? Koje informacije biramo? Kojim mislima dajemo prostor?

Kao što peremo ruke da spriječimo infekcije, tako mentalnom higijenom čistimo um od negativnih obrazaca razmišljanja i iscrpljujućih informacija.

To može biti: digitalni detoks, vođenje dnevnika, svjesno disanje, povlačenje od vijesti, umirujuće rutine, trenuci tišine.

Emotivna higijena

Ona podrazumijeva svijest o vlastitim emocijama. Da ih ne potiskujemo – ali ni da nas preplave. To znači znati postaviti granicu, prepoznati tugu, razumjeti ljutnju, obraditi bol. I, najvažnije – brinuti se o sebi kao što bismo o nekome koga volimo.

Kao što liječimo tijelo kad se povrijedi, treba da liječimo i srce kad je ranjeno.

Zaključak: Nježnost kao revolucija

Briga o sebi nije luksuz – to je naš najdublji oblik odgovornosti prema životu. A emocionalna pismenost je njen najnježniji jezik.

 

AnaDominik Rodić