Neki ljudi se u životu drže maksime “sve ili ništa”, ne priznajući prostor između ta dva ekstrema. Takođe, za njih je nešto crno ili belo, nema sive. Da li je taj način razmišljanja dobar?

Sa mnom ili protiv mene, prijatelj ili neprijatelj, crno ili belo… Naše emocije i um koriste nekada najprostije kategorije da objasne kompleksnost bića i sveta. Deluje paradoksalno kategorisati realnost na samo dva polariteta, kada smo ujedno svesni složenosti sveta i ljudi.

Ukoliko zavirimo dublje, videćemo da je podela na crno-beli svet vrsta nezdrave odbrane od životnih izazova i nedaća. Ona nas sprečava da vidimo realnost kakva ona zaista jeste i tako pred njom zatvaramo oči.

Cena korišćenja ovakvih mehanizama plaća se mentalnim zdravljem. Naplata nije kod svakoga ista i zavisi od toga koliko smo ovom mehanizmu skloni. Ono što svakako trpi je naš kapacitet za ljubav i rad. Dakle, ako je nekome svet crn ili beo tako su mu i emocije isključive, pozitivne ili negativne. To može dovesti do impulsivnosti, haotične smene emocija, anksioznosti i drugih emotivnih neusklađenosti.

Ono što je time ugroženo nije samo slika o sebi već i odnosi sa drugima. Javlja se sklonost ka omalovažavanju drugih ljudi i sebe. Sa obzirom da emocije direktno zavise od zadovoljenja potreba, odnosi su nestabilni i kreću se od idealizacije do razočarenja, i tako u krug. Idealizacija je rezervisana za početak odnosa, tada je sve savršeno sve do trenutka kada isplivaju mane i izazovi, i tada kreće razočarenje i obezvređivanje partnera.

Sama osoba često ostane u čudu sa stavom “kako je mogao tako da se promeni odjednom”, ne uviđajući često lični doprinos u tome. Svaki pokušaj druge strane da “urazumi” osobu tada nailazi na zid i argumenti do njih teško dopiru. Vide nas kao nekoga ko je “na strani neprijatelja”, koji pokušava da ubedi osobu “da je luda”.

Za takve ljude kažemo da su nedokazani, te nisu prijemčivi za nalaženje novih perspektiva u pogledu života. Tada je pred drugom stranom izazov, da uprkos problemima pokaže razumevanje i empatičnost, izgradi poverenje, a tek nakon toga pokuša da pomogne u nijansiranju stvarnosti.

Vidimo da sa osobom, koja nema razvijeno celovito viđenje sebe, sveta i drugih, teško uspostavlja zadovoljavajući odnos, partnerski, prijateljski ili roditelj-dete odnos. Ovakvi odnosi ne samo da nisu zadovoljavajući, već ne ostavljaju prostor za rast i razvoj.

Šta gubimo ako razmišljamo u isključivim kategorijama? Da li nas takvo razmišljanje neminovno vodi u nezadovoljstvo?

Osobe kod kojih dominira stav “sve ili ništa” teško se suočavaju sa frustracijama u životu. Žive dominantno u crno-belom svetu “anđela i đavola”. Sa takvim gledištem nemoguće je za njih da prihvate stvarnost takva kakva uistinu jeste.

Stav “sve ili ništa” deli realnost na dva dela. Prva realnost je idealna i ona kao takva ne frustrira. Reč je o stvarnosti kakva – “mora da bude”, a ne kakva zaista jeste. Druga stvarnost je i druga krajnost – “crni đavo” koji ne može da se podnese. Ona “ne bi smela da postoji” i često se poriče.

Da bismo mogli da prihvatimo život takav kakav jeste, ne bismo smeli da ga delimo na crno-belo. Treba da ga vidimo celovito sa svim njegovim nijansama. Isto važi i za druge ljude. Da bismo podneli frustracije koje nam izazivaju drugi ljudi, moramo i te druge ljude videti celovito. Ukoliko ih ne vidimo celovito, zapravo ih ne doživljavamo kao osobe.

Oni su u tom slučaju objekti čije frustriranje nikako ne možemo da tolerišemo. Ako se neka potreba idealno ne zadovolji, taj neko postane užasan, a to nije realnost. Nismo u mogućnosti da prihvatimo da ljudi koji su nam važni imaju i loše osobine, i onda naglo prekidamo odnose pod parolom “sve ili ništa”.

Koliko kategoričnim mišljenjem dobijamo lažni osećaj sigurnosti?

Sve odluke i odabiri u životu zahtevaju od nas vaganje – prihvatanje pozitivnih i negativnih aspekata. Iako je u prvi mah teško, zahteva od nas da analiziramo, a ne kategorišemo. Kada kategorišemo, deluje nam da lako donosimo odluke o tome šta je dobro, a šta loše. Situaciono nas to u prvom mahu oslobađa  odgovornosti za mnoge odluke i smanjuje frustraciju. No, dugoročno takav način je svakako neisplativ. Život postavlja pred nas izazove koje, ukoliko zaobiđemo, plaćamo na drugi način, svojim mentalnim zdravljem.

Ukoliko gledamo samo jedan polaritet sebe, osećamo se loše, depresivno, vidimo sebe kao najgore, a druge kao pametnije, srećnije i uspešnije. A ukoliko gledamo samo pozitivno, nećemo uvideti svoje mane, pa se tako nećemo ni usavršavati.

U crno-belom svetu vila i veštica čovek se oseća nestabilno. Kada idealizuje, oseća se idealno zadovoljeno, a kada se okrene druga strane medalje, oseti se životno ugroženo. Za zdravi emotivni život ne treba nam ekstremna sreća, već balansirane emocije.

Kategorično mišljenje je ograničavajuće, ali nam daje lažni osećaj sigurnosti i kontrole nad nesigurnim životom. Kategorije nas samo zavaraju da nam je život jasan, da smo prokljuvili važna pitanja i da ne moramo da se više mučimo. Osećaj zadovoljstva je tu, ali samo privremeno.

Koji tipovi ljudi su skloni da razmišljaju u kategorijama? Da li oni koji očekuju mnogo od sebe i drugih (nefleksibilni)?

Nedokazani, plahoviti, negativisti… Crno-belo mišljenje ograničava našu perspektivu. Kada razmišljamo u kategorijama, propuštamo mnoge alternative načine da vidimo svet, a tada smo i manje sposobni za prilagođavanje i kompromise. Često nam deluje da za mnoge situacije nema rešenja koje je prihvatljivo, a šta nas može voditi ka razočaranjima, depresivnim razmišljanjima i takvim emocijama. Tada zaboravljamo da, iako život nije idealan, možemo biti srećni i zadovoljniji.

Ovakvo mišljenje dolazi za pretpostavkom da uvek znamo tačno gde “povlačimo liniju” u tome – šta je dobro, a šta ne. Ali istina je da ne znamo. Život nam pokazuje da je ponekad potrebno pomerati te jake linije između dobrog i lošeg. Bez ove vrste otvorenosti ostajemo zarobljeni u okviru sopstvenih jakih kategorija.

Jedna od posledica simptoma anksioznosti leži u takozvanom “crno-belom mišljenju”. Potpuno dobro ili loše, nema između. Sa takvim načinom mišljenja, ukoliko napravimo i jednu grešku smatramo sebe potpuno bezvrednim. Ukoliko neko drugi učini grešku, odmah ga udaljavamo iz života. Nefleksibilno, rigidno mišljenje i nedokazani ljudi, epiteti su koje najčešće koristimo.

Deljenje sveta na crno-bele kategorije nose sa sobom velika i nerealna očekivanja od sebe i drugih. To su partneri sa “kojima nikada ne znate na čemu ste “. Kao da “moraju da mrze da bi mogli da vole”. Tako su i njihovi partneri često napeti i nesigurni u njihova osećanja, pa čujemo njihova jadanja poput “Ume da poludi zbog sitnice”; “Kao da sve zaboravi i odlepi naglo”; “Sve je nekako crno-belo, anđeo u jednom, đavo u drugom trenutku”.

Deca ovakvih roditelja opisala su iskustvo sa njima “Ume da bude divna, pa onda loša i besna”; “Nikad ne znam kako će da reaguje”; “Stalno sam u strahu da ne pogrešim, kao da ne zavisi od mene”. Ponekad posledice crno-belog gledanja na stvari nisu toliko drastične i vremenski česte. Možemo primetiti da osoba pored nas ima posebnu toleranciju na određene teme i ljude, a na druge nikako.

Takođe, iako ne koristimo često ovaj način razmišljanja, možemo ga primetiti u stresnim situacijama. Primera radi, ukoliko prekinemo odnos sa nekim bliskim, možemo pomisliti kako nikada više nećemo naći pravu osobu za sebe. Ukoliko doživimo neuspeh, možemo imati utisak da nikada nećemo povratiti staru slavu i uspeh. U tim situacijama pocepamo sliku stvarnosti i gubimo iz vida da smo sposobni i vredni.

Pitanje je koliko smo često skloni ovim “dramatičnim” mislima. Umemo li da ih uvidimo i prevaziđemo?

Kako da promenimo kategorično viđenje stvarnosti?

Sposobnost realističnog doživljaja i prihvatanja sebe i drugih od velike je važnosti za naše mentalno zdravlje, te uspeh u ljubavi i radu. Treba da budemo svesni dobre i loše strane onoga što volimo i želimo. Niko, pa ni mi sami, ne možemo uvek zadovoljiti sve naše potrebe. Sve u sebi nosi dobro i loše. Zadovoljavaju i frustriraju, i deca, i prijatelji, i porodica, i partnerski odnosi. Kao što je i Aristotel govorio “Mera je suština stvari, a mi imamo zadatak da u svemu i svakome uvidimo meru i sredinu”.

Terapijske sesije služe tome da se uspostavi što realističniji pogled na sebe i druge, a zatim i nađe najadekvatnije rešenja za probleme. One, dakle, nose važan zadatak uspostavljanja celovite slike, a to se postiže razumevanjem emocija i mišljenja koji ih prate.

Realnost dakle nije ono što želimo da ona bude, ona je to što jeste, i crna i bela. Na nama je ili da je prihvatimo ili da živimo u laži. Ukoliko se odlučimo za drugu opciju, život će nam naplatiti brojnim simptomima.

Ukoliko želite da testirate sebe i porazmislite u kojoj meri vi koristite “sve ili ništa” mišljenje, možete početi od analize reči koje koristite. Kada razmišljamo principom bez balansa tada našim rečnikom dominiraju reči kao što su – uvek, nikad, savršeno, nemoguće, užasno, strašno, katastrofa, i drugo.

Komunikacijski stil je obojen kategorijama baš kao što su to i emocije koje ih prate. Što smo manje rigidni po pitanju emocija, to su manje rigidne i naši mišljenje i reči, i naravno obrnuto. Na kraju, sa ovakvim razmišljanjem ne možemo se razvijati kao osobe, ne možemo učiti i menjati se, već ostajemo zarobljeni u svojim navikama i obrascima.

Oslobađanje od kategoričnog viđenja stvarnosti, iako je nekada težak put, vodi ka srećnijem životu. Tada više nismo robovi onoga što “treba” i “mora” biti. Tada prihvatamo “možda” i “šta ako”, kao i to da percepcije isključivo dobrog i lošeg postoje samo u našem umu. Tada prestajemo da projektujemo osećanja na druge osobe, ne vidimo ih kao pretnje, već kao potencijal za kvalitetan odnos.

 

Ivana Paunović