U svakome od nas postoji mjesto koje ne voli svjetlo.

Mjesto koje šuti kad drugi govore, koje promatra kad svi sude.

Mjesto koje guta riječi jer zna da bi, ako ih pusti, mogle zapaliti sve oko njega.

To mjesto nije slabost. To je srž.

To je instinkt koji zna prije nego što razum shvati.

Merkur u Škorpionu ne priča površno. On ne maše riječima da bi zvučao pametno.

On kopa, grebe, gleda kroz slojeve.

Njegove misli nisu lake – one su noževi i ogledala u isto vrijeme.

I svaki razgovor koji vodi, čak i onaj sâm sa sobom, ima jedan cilj – istinu.

Ne onu uglađenu, ne onu koja se dobro uklapa u društvo. Pravu. Sirovu. Neudobnu.

Jer svatko od nas ima tamnu stranu.

Nešto u nama što želi kontrolu, osvetu, dominaciju.

Nešto što se boji gubitka i zbog toga grize.

Ali bježati od tog dijela znači živjeti napola.

Kad ga potisneš, on ne nestane – samo šapće iz sjene, sve dok ti ne preuzme misli kad se najmanje nadaš.

Snaga nije u bijegu.

Već u spremnosti da priznaš: da, i to sam ja.

I kad je prihvatiš – kad je prestaneš hraniti strahom i sramom – tamna strana se mijenja.

Postaje gorivo. Postaje jasnoća. Postaje moć koja više ne ruši, nego stvara.

To je alkemija Merkura u Škorpionu – pretvoriti otrov u lijek.

Komunicirati, ne iz ega nego iz dubine.

Vidjeti istinu, izgovoriti je, i time je transformirati.

Jer samo onaj tko je razgovarao s vlastitom tamom zna što znači svjetlo.

Priče o vukodlacima i vampirima metaforički su prikaz doticaja sa tamnom stranom i njenom preobrazbom.

 

Irena Dumančić Baranja