U nekom trenutku ipak progledaš. U nekom bunilu ipak oživiš. Nekim “filmovima” ipak ne dodjeljuješ Oskara. U nekim spoznajama ipak shvatiš da tvoji glavni glumci to više nisu. I onda na scenu stupa realitet.

Ovih dana počinju preispitivanja. Što si vidio u nekome? Zašto si vidio ono čega nema? Iz perioda naivnih vjerovanja, prelazimo u periode dubinskih analiza. Odjednom se kockice slažu. A i mi sa njima.

Postaje jasnije zašto se netko ponašao kako se ponašao. Zašto neka obećanja nikad nisu održana. Kreću dani u kojima sve nejasno poprima neko značenje. Jasnije. Sistematičnije. Glasnije. Odgovori stižu, a ponekad ih i sami iščitamo u gluhim razgovorima sa samim sobom.

Onaj “a-haaaa” momenat. Ona krv koja se samo salije u vene i učini od nas biljaka, ljude pune života. I svi zaključci pljušte po nama. I mi po njima. I taman kada pomislimo da nam je sve jasno, shvaćamo da nije. Jer, Jupiter preuveličava svaku misao. Radnju. Riječ. Svako slovo.

U glavi se umnožavaju razmišljanja i odjednom nam je previše svega. Raspoloženje se klacka. Izbijaju iz nas, i zanos, i umor, i depresija, i ekstaza. I sve bismo i ne bismo. Krenemo sa ribanjem pločica, a završimo sa prolivenom kantom na podu.

Nekako nam je nemoguće zaustaviti vrijeme. Planiramo ga, pa prespavamo. Utihnemo, pa se glasamo. Odbijamo popiti, pa popijemo. Kažemo sebi “nećemo više nikada”, a već jesmo. Opet. Iznova. Dali šanse, prilike.

Stavili smo ljestvice koje smo sami srušili. Brane koje smo sami potopili. Nedosljedni sebi, opet smo popustili… i završili dane onom “Zakazao sam kod očnog jer ne znam što sam vidio u tebi”. A još uvijek gledamo u to. I ni dalje ne znamo…

 

Sanja Paraminski Aisha