Pretjerujemo. Skloni smo dramama. Hitno je sve ono što zapravo i nije hitno. Htjeli bismo imati nešto, ali ne želimo dati. Ni sebe. A kamoli što drugo. Napuhali smo se kao balon pri prvom komplimentu nekog muškarca iz kuta bara. I ispuhat ćemo se. Brzo. Unatraške. Sviđa nam se sve što je nemoralno, ali ipak pričamo o moralu. Jezik nam ne prati misli. Pitanje je da li pratimo i sami sebe.
Eskaliramo najviše prema voljenima. Nemamo kontrole. Nemamo mjere. Nemamo ni granice. Arogantni smo. Odraz u ogledalu nas ne primjećuje. Što zbog fizičkih promjena, što zbog onoga što jesmo. Ili nismo. Ili ni ne znamo što možemo biti. Sreća je da prolazi. Još koji dan pa planete stišavaju svoje reflektore.
Utroba se vijori kao posljednji paravan slobode. Prejedamo se. Leptirići u mraku već su umrli u našim želucima. Varamo se da je to ljubav. Ali tu, više, zaista ništa ni ne diše. Plačemo u svojoj ogoljenoj tami sa najljepšom haljinom na svijetu. Sreću nazivamo izazovom, pa je bacamo u koš. U dalj. U vis. U sebe.
Pročitali smo tolike knjige o samopomoći i mislimo: pa nama samo treba pomoć. A treba nam možda i mnogo više. Prije svega gledanje u sebe. Traženje odgovora u tom biću kojeg smo se odrekli kada nam je bilo 10. Jer djeca više nisu in. Smijeh je postao out. Iskrenost je postala smiješna. Sada smo na sebe natovarili “robu” koja se bolje prodaje.
Žena osjeća svoj seksipil u dnu svojih pora. Toliko da je silne želje da bude željena pretjerala. To su sve one slike botox operacija koje su pošle krivo. Smijete im se. Očajno vam izgleda taj svijet “reklama”. I klaun u vama se smije. U vašem svijetu, onom kojeg čuvate u dubini duše, sada postoje možda iste slike, prezentirane na drugačiji način. Borite se. Lakše je svoje greške usmjeriti na drugog.
Još malo pa će pola svijeta odšetati u svoju mišju rupu. Tamo gdje se skriva veći dio godine, života i stoljeća. Tamo gdje ego ne poznaje dušu. I gdje tijelo mehanički životari. Negdje između sjaja i bijede kurtizana. Omamljeni. Divni. Krasni. Bolji da to ne možemo ni biti. Ushićeni. Napaćeni. Sa lišajevima svojih maski.
Utonut ćemo u neke svjetove. Samo nama znane. Savršeno dopuštamo luksuz svoga bića. Umivamo se sa svime što bismo htjeli. I tako, kao prašinom odneseni, brišemo staze svoga puta. Što sakrijemo, ostaje u nama. Mislim da nas takve rane umiju boljeti i više. Možda to i ne znamo. A možda ni nećemo znati.
Sanja Paraminski Aisha
Sanja Paraminski Aisha, mlada je književnica koja se od 2006. godine bavi ezoterijom. Njezine domene su astrologija i Tarot. Prepoznatljivog i osebujnog stila pisanja, dubokih tekstova koji su uvijek prožeti strašću, ostala je zapamćena kod mnogih čitatelja kao unikatan primjer astrologa koji uvijek na blizak i prodoran, a opet specifičan način pojednostavljuje astrološki jezik simbola i prenosi ga u stvarne slike. Specifična ne samo u stilu izražavanja, već i u stavu prema ezoteriji u kojem često savjetuje početnike da uče sami i na primjerima kroz praksu, umjesto slijepog iščitavanja literature. Tekstove piše onda kada osjeća potrebu, jer svakodnevnim pisanjem astroloških tekstova smatra da se gubi bit astrologije i da ona postaje mehanizam izgubljen u mnoštvu. Na astrološkom planu najviše je posvećena usporednim (emotivnim) analizama horoskopa, prediktivnoj astrologiji, kao i karmičkoj astrologiji te prošlim životima. U sklopu znanja o tarotu, održava i tečajeve istog. Od astroloških uzora uvijek rado ističe Predraga Petkovića zbog širine njegovog znanja i jednostavnosti izražavanja. Stalni je aktivni suradnik Astro portala te dopisni suradnik Sensa magazina. Njezini tekstovi objavljivani su u mnogim europskim medijima. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem, humanitarni je radnik te aktivista za ljudska prava.
"Budite usmjereni Zvijezdama, a ne vođeni njima, jer posebna su Buđenja u vašoj koži" 
