Nezadovoljna i nezadovoljena (oprostite autoru na drskoj istini, da kaže pravo objašnjenje aspekta ovog).

I kao da sve bludnice u ovoj ženi žive, a čežnja ka ljubavi pravoj vazda će mreti jer nije ona kriva što joj je data najveća moralna kazna, da pored jednog se budi, a o drugom sanja.

I u svađi, sa potrebom tijela i moralnog načela, često bira da osuđena bude, i da sruši sve dogme, i sve običaje porodice njene, pa često nesrećna a zapravo snažna, ruši sve pred sobom za trenutak strasti, gdje ponovo biva rođena.

Želja je ovo za pobudom, požudom, trenu strasne noći, kratkog pića, bola u grudima, ali želja mora biti ispunjena. Ta želja što u svakoj ženi, bez obzira na godine, živi i čeka tajno da na površinu ispliva, jer samo tada, u činu umiranja jedne, a rađanja druge ljubavi, zasija poput jutarnje kapi rose. A ta rosa, upijena lišćem, nestaje, a ona ponovo, bez strasti, na pragu nesreće umire.

I trag je ovo u snijegu, što se gubi, dok voz sudbine čekamo, a u snježno bijeloj vjenčanici, za drugog se udajemo. A u drugom času, ljubljenog varamo, jer svjesni smo negdje, u dubini ambisa duše, da propasti težimo, i da svaka naša ljubav u trenu umire i nestaje! Nezadovoljena, a onda i nezadovoljna, jer energija jednog muškarca, njoj je zaista malo, a u trezvenosti vremena, ipak samo nesretna!

Fotografija tamne noći, prigušene noćne svjetiljke, žene u crnom kaputu, što mami pogledom, a zavodi oštrim jezikom, što na blud poziva. Ali ne bilo kakve… Već one gdje bi najsretnija bila da je petorica bar, dohvate, vežu i svjesno kidaju, jer samo tada, možda, biće konačno oslobođena. Oprostite im.

Jer one ipak potrebu jaču od ovozemaljskog imaju, da ivicom pakla hodaju, uništavaju, u samom činu vođenja ljubavi, kukovima kruže lijevo od sata, pa svjesno obaraju potenciju muškarca, a onda mu se i mahnito podsmijevaju, jer sam đavo, pleše nad njim, u tom trenu.

I mnogo njih, reći će, da ovo tačno nije, a u dubinu znaće da svaka riječ surovo bolna reže i budi, u isto vrijeme, sve najgore u njima, pa bi možda, da su samo malo hrabrije, rekle mi nešto… Da obmanu. Ali ne mogu!

A u drugom trenu, ovo je tužna, bolna, jesenja noć, i udovica što nijemo pored prozora sjedi, i dok poslednji list sa hrasta starog pada, ona priželjkuje da što prije umre, kako bi se sa voljenim u krugu pakla sastala.