Šokantni su prizori nas samih koje srećemo. Dok šetamo po našim strahovima, ludilima, raspoloženjima. Dok u tragovima skupljamo sebe pokušavajući biti što tiši. Da ne uznemirimo. Da ne zasmetamo. Da izbjegnemo čudne poglede i upite “zašto?”. Guramo se pod tepihe. Trpimo slomove. Anksioznosti. Glasove koji nam naviru i ne daju mira. Zatvaramo se u vlastite prozore i nadamo se da će ljudi gledati kroz nas. Pokušavamo zadržati takt. Roditi strpljenje. Progutati smirenje. Zatvaramo sobe. Zidove. Vrata. Tresemo se u samoći.
Dočekujemo jutra. Hodamo po plafonu da ne probudimo druge. Da ne zapnemo o nečije riječi. Postupke. Ili tišinu. Gutamo boli. Uvrede. Lance sreće. Tuđa pravila. Naredbe. Osjećaje. Jer ako progutamo sve to, više nas ništa neće moći progutati, zar ne? I odjednom shvaćamo da smo odavno ranjeni na istom mjestu.
Dižemo se. Puštamo vrata, zidove, glasove, jeku. Suprostavljamo se. Odgovaramo na prozivke. Galamu. Udarce. Patnju. Odjednom vrištimo. Svađamo se. Držimo do svojih granica. I odjednom nas više nije briga tko će nas čuti, vidjeti. Koga ćemo probuditi. Koga ćemo ostaviti u čudu. I više nema nikoga kome smo dužni odgovarati na “zašto?”.
Jer shvaćamo da imamo pravo na loše dane. Loša raspoloženja. Strahove. Anksioznosti. Vlastite borbe. Shvaćamo da imamo pravo vrištati. I očekivati da nas netko čuje. Imamo pravo odgovoriti na svaku uvredu, povredu i osjećaj boli. Imamo pravo podvući crte. Granice. Zidove. Ako treba i svemire, samo da nas više ne prelaze i gaze.
Imamo pravo plakati. Ležati. Tugovati. Šetati kako želimo. Biti kakvi jesmo. Imamo pravo ustati se i otići. Odustati od nečega ili nekoga. Imamo pravo reći da nešto nećemo i ne želimo. Imamo pravo živjeti za ono za što smo rođeni. Za Sebe.
I u svakom tom trenutku bola, raspadanja, sastavljanja, vrištanja, grebanja o pod, o zidove, o sebe. U svakom trenutku dok izgovaramo “ne” i “ne želim”. Dok ustajemo od stola gdje se više ne servira poštovanje. Ljubav. Tolerancija. Imamo slobodu ne pravdanja. Nikome. I nikada. I da, nismo dužni nikome djelovati smisleno. Nismo dužni nikome objašnjavati svoj smisao. Zapamtite to.
Sanja Paraminski Aisha
Sanja Paraminski Aisha, mlada je književnica koja se od 2006. godine bavi ezoterijom. Njezine domene su astrologija i Tarot. Prepoznatljivog i osebujnog stila pisanja, dubokih tekstova koji su uvijek prožeti strašću, ostala je zapamćena kod mnogih čitatelja kao unikatan primjer astrologa koji uvijek na blizak i prodoran, a opet specifičan način pojednostavljuje astrološki jezik simbola i prenosi ga u stvarne slike. Specifična ne samo u stilu izražavanja, već i u stavu prema ezoteriji u kojem često savjetuje početnike da uče sami i na primjerima kroz praksu, umjesto slijepog iščitavanja literature. Tekstove piše onda kada osjeća potrebu, jer svakodnevnim pisanjem astroloških tekstova smatra da se gubi bit astrologije i da ona postaje mehanizam izgubljen u mnoštvu. Na astrološkom planu najviše je posvećena usporednim (emotivnim) analizama horoskopa, prediktivnoj astrologiji, kao i karmičkoj astrologiji te prošlim životima. U sklopu znanja o tarotu, održava i tečajeve istog. Od astroloških uzora uvijek rado ističe Predraga Petkovića zbog širine njegovog znanja i jednostavnosti izražavanja. Stalni je aktivni suradnik Astro portala te dopisni suradnik Sensa magazina. Njezini tekstovi objavljivani su u mnogim europskim medijima. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem, humanitarni je radnik te aktivista za ljudska prava.
"Budite usmjereni Zvijezdama, a ne vođeni njima, jer posebna su Buđenja u vašoj koži" 
