Najbolja stvar koju možete napraviti za svoju djecu je da se izliječite od svojih trauma prije nego što postanete njihovi roditelji.

Prije pisanja teksta napravila sam anketu sa pitanjem: Da li ste naslijedili traume od svojih roditelja? 87 posto ljudi odgovorilo je sa DA, što je poražavajuće. A zašto je tako? Zato što vas svi uče o roditeljstvu, a nitko se ne bavi time da li ste spremni na isto. Svi vam pričaju o odgoju, ali ne i o tome kako da “odgojite” sebe. Roditeljstvo je, nažalost, proces u kojem često roditelj prenaša na dijete svoje neprocesuirane emocije i traume.

Mjesec u Raku trebao bi biti golotinja. Dio duše koja nevino čeka svoje rođenje. Prvi otkucaji djeteta utrobi. Prva nošenja na rukama. Prvi zazivi roditelja. Miris tople uljuljkanosti. Smiraj dana. Koljevke koje smo davno prevazišli. Naše prve emocije, oslobođene od ega. Naša čista koža rasuta na toplini.

A da li je baš tako? Možda. Mjesec je sve ono što duša pamti o svom odgoju, njezi i brizi. O odrastanju. Ono što spremimo u ladice zaborava, ali i ono koliko smo sposobni voljeti. A obično je ljubav koju smo dobili (ili nismo), ona koju prvu dajemo.

Onda kada osvijestimo probleme i radimo na njima, možemo uspješno prevazići i svoje roditelje, i naučene obrasce voljenja, i svoje traume. Morate znati da sposobnost da volite je djelomično određena načinom na koji ste bili voljeni, ali nije uvjetovana time. Možete voljeti onoliko koliko na sebi radite.

Ovih dana savršene slike obitelji. Okićeni domovi. Najezda ljepote, ljubavi i darivanja. Ali nešto nas boli u svemu tome. Blic fotoaparata grabi sjećanja. No jesu li ona zaista takva? Kada utonemo u postelje od snova, da li zaista ležimo sklupčani uz ljubav? Ili je čovjek do nas samo obaveza. Naš ritam života. Da li je čovjek sa kime imate dom i djecu, ono što volite? Previše je prevara koje fotoaparati nisu uspjeli zabilježiti.

Mjesec u Raku podsjeća na laži u kojima živimo. Poneki životi toliko su nestvarno savršeni da podsjećaju na zvuk smijeha djeteta sa reklama. Nestaju sa prvim emitiranjem.

I nemojte ovih dana reći da živite za svoju djecu pa ih trpate u svoje prepune rasporede. Ili oblikujete po sebi. Ili uvjeravate da je život ono što vi smatrate životom. I trpate im svoje ambicije za doručke. I nemojte reći da živite za svoju djecu ako ni jednom niste osvijestili svoje traume, poraze i neuspjehe. Ako niste osvijestili i transformirali svoje loše programe koje ste jednako tako naslijedili od svojih roditelja. Ako niste ni jednom zapitali sebe gdje ste pogriješili i kako možete izliječiti svoje rane bez potrebe da ih prenašate na svoju djecu, nemojte, molim vas, ni slučajno, više reći da živite za njih.

Istina je da zapravo ne treba živjeti ni za koga. Ni umjesto koga. Najmanje umjesto svoje djece. Ti ljudi moraju imati svoj život. Kao i vi svoj. Roditeljstvo mora biti svjesnost.

Ako ovih dana na površinu izađu neki zaboravljeni glasovi. Neka jeka prošlosti. Neko urlikanje i svađa kojoj ne znate ime. Ako shvatite da se razilazite u mišljenjima sa onima koje volite i da ne pronalazite zajednički jezik, razmislite zašto je to tako? Što vas toliko duboko u vama boli, neizrecivo, zaostalo, zarobljeno? Trauma ili rana? I počnite liječiti to.

 

Sanja Paraminski Aisha