Tranzitna Venera i Mars nalaze se u zagrljaju u znaku Jarca. U narednim danima približavaju se Plutonu. Da grmi, gori i lomi, to već znamo. Da se tresu temelji i grade novi, to ćemo tek saznati. Nakon konjunkcije sa Plutonom, Venera i Mars će se naći ponovno zajedno početkom marta, ali u znaku Vodenjaka. Odnosi koji prežive, doživjet će transformacije. Nove lekcije i nova jačanja. Nove prilike. I nove susrete. Ali, što ako ne?

Jarac i Vodenjak pod vladavinom su Saturna. On traži realnost. Opipljivost. Trezvenost. Sigurnost. I temelje. Dobre temelje. On vas neće razdvojiti tek tako. Niti spojiti bez osnove. Međutim, koliko su temelji zaista temelji? A koliko smo zaista promašili svoju realnost? Da li možemo izdržati ili postaje neodrživo? Nemojte da vas iznenadi jer iznenađenja nema. Već sve znate. Odavno.

Koliko puta u životu čujemo kako netko nije znao da je netko ovakav ili onakav. Da netko nije znao da je prevaren. Varan. Da netko nije prepoznao da živi sa psihopatom. Koliko puta čujemo tuđa iščuđavanja nad nekim saznanjima koja djeluju tako strana, a zapravo nisu.

Zaslijepljenost je pojam koji često koristimo kao izgovor jer nismo željeli progledati na vrijeme. Zaslijepljenost je pojam koji često koristimo kada pokušavamo opravdati sebe i svoja zakašnjela saznanja o nekome. Onaj pojam koji koristimo kada pokušavamo ne ispasti naivni, iako to već jesmo. Duboko u sebi znamo da je lakše reći “nisam znala da je takav”, nego se truditi progledati na vrijeme. Skloni smo čak pravdati sebe tješeći se kako nije bilo nikakvih “signala” koji bi upućivali na nešto. A bilo ih je. Ponekad i na pretek.

Često ljudi kažu kako je njihova veza bila dobra i ne znaju što se odjednom desilo. Brak je bio savršen do jednog jutra. Vaš vas je partner volio do jednoga dana. Muškarac sa kojim ste tek počeli neku priču, pisao vam je baš do jučer. I ništa, nikada, nije upućivalo na neke probleme, sve do danas. Do sad. Do ovog zahlađenja. Do ove pauze. Do ovog prekida. Do ovih brakorazvodnih papira.

Zaista? U kojem se to paralelnom svemiru odnosi raspadaju tek tako? U kojem to svemiru godine braka ne znače ništa? U kojem je to svemiru baš sve djelovalo fantastično dobro i nestalo preko noći? U kojem to svemiru snažna privlačnost odjednom stane? Čovjek izgubi interes. I ohladi se od vas, kao da je riječ o zamrzivaču? U kojem to paralelnom svemiru nekoga šokiraju papiri o razvodu? Ako je to u vašem, onda mijenjajte svemir. Galaksiju. Putanju. A ponajprije, mijenjate sebe.

Jasno vam je – ne postoje promjene koje se događaju preko noći. Postoje samo promjene koje ste ignorirali, niste im davali na važnosti ili ih niste htjeli prihvatiti. Ljudi se ne hlade kao pokvareni zamrzivač preko noći. Partneri ne odlaze tek tako. Odnosi ne pucaju odjednom. Razvodi nisu događaji, situacije ili problem, razvodi su procesi. Kao i razdvajanja. Rastanci. I sve ono čemu odbijate nadjenuti pravo ime.

Previše puta sam slušala ljude kako govore “Bilo je sve savršeno do sada, ne znam što se desilo odjednom…” Prava je istina da mnogo toga nije bilo ni blizu savršenstva, a mnogo se toga “dešavalo” mjesecima, godinama, a ponekad i desetljećima. Ali zašto se onda to dogodilo? Dogodilo se jer – nije nam se dalo.

Nekad, zaista, teško otvaramo oči. Poglede. Emocije. Intuiciju. Ponekad, zaista, preteško suočavamo sebe sa svime što se događa. Ponekad, zaista, previše glumimo savršenstva. U svijetu koji nam se, često, raspada pred očima, mi gledamo u suprotnu stranu. Jer je tako lakše. Navikli smo se na “šokove”, drame, negacije realiteta.

Pravimo se da gradimo odnose, a onda ispada da gradimo kule od karata jer, srušilo se preko noći, zar ne? A da li se zaista srušilo ili nismo ni gradili? Da li smo zaista imali dobre temelje ili smo gradili u zraku? Da li smo mi krivi ili se samo srušilo? Samo se srušilo. Drugi su srušili, zar ne? Jer ljudi tako, prosto, vole “minirati” tuđa polja, odnose, temelje… Ne.

U narednim danima, počinju shvaćanja. Razmišljanja. Igre. Dvostruka rješenja. Izlazi. Potezi. Počinju se vrtjeti neke priče. Neke istine i laži. Neki zapleti i vrhunci. Počinju neke drame pogađanja – tko je i zašto kriv? Jer mi, naravno, nikad nismo.

Počinju ti dupli glasovi u glavi. Pogledi u ogledalu. Višestruke pojave istih ljudi. Počinju laganja sebe koja već predugo i traju. Onako, paradoksalno. Kako samo mi to znamo… jer sada kada se “preko noći” dogodi neki raspad sistema, netko mora biti kriv. A mi to sigurno nismo. I što onda da radimo?

Kad već ne možete otvoriti svoje treće oko, možete li barem otvoriti preostala dva?

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)