Jeste li se ikada zapitali kamo odlaze neizraženi osjećaji? Što je s njima? Gdje žive? Jeste li se zapitali što se dešava sa tijelom kada se javi neki, bilo koji, osjećaj, i tijelo već impostira da se izrazi, a mi se zakočimo, zaustavimo, zablokiramo, zagušimo? Što se dešava sa svim traumama koje kroz život doživimo, a ne procesuiramo ih nikako, a kamoli ispravno? Što se s nama tada dešava, a što kasnije kroz život?

Sve neizraženo, neizrečeno, neprocesuirano, neisplakano, začahuri se duboko u nama. I što se više tako kruto, stoički, bezosjećajno prema samima sebi postavljamo, i više trauma “na nogama” odživimo, ta čahura u nama postaje sve veća, mulj postaje sve dublji, a od neisplakanih suza nastaje čitav ocean.

Kroz godine, naučimo mi živjeti sa tom tempiranom bombom u sebi. Pa jaki smo, možemo mi sve sami! Pa postavili smo štitove oko nje! I armirane betonske blokove! Naučili smo kako je kontrolirati! Kako samoga sebe suzbiti, neutralizirati! Čak smo u velikoj mjeri i ponosni sami na sebe zbog toga. Ali, isto tako i duboko nesvjesni njene atomske snage, koja prijeti da nas uništi u milisekundi. Za to je samo potrebno naletjeti na pravi “okidač”. I znate li što? Naletimo mi na njega, uvijek. Samo je pitanje vremena.

Kada se u biti ta neman u nama počinje “trgati s lanca”? Najčešće onda kada naš štit padne, kada nam pažnja skrene na drugu stranu, kada nam je najljepše ili najbolje. Na primjer, ako smo u životu doživjeli s različitih strana jako puno lošega koje se samo taložilo jedno na drugo (a nije osviješteno, procesuirano i riješeno na vrijeme ili nikako, pa se učahurilo u nama kao loš način života na kojeg smo navikli), pa nam odjednom, ili u nekom kraćem vremenskom periodu, počne biti dobro i lijepo. Ali samo zato jer smo promijenili neke životne okolnosti, no više kao kozmetički zahvat, a ne kao suštinsko rješenje, koje dolazi iz naših najdubljih spoznaja i stremljenja.

“Okidači” mogu biti razni. I nešto dobro koje nam se u životu desi može biti “okidač”. Zapravo najčešće i jest. Koji apsurd, jer naivno pomislimo da je to lijepo i dobro što nam se događa svojevrsna “nagrada” za sve prethodno loše što nam se zbivalo. Pomislimo da nam je konačno u životu krenulo, da se zamašnjak polako, ali sigurno, počeo okretati u našu korist.

Ne znam jeste li čuli za test kojim se ispituje naš doživljaj na nešto ekstremno toplo i ekstremno hladno. Zavežu nam se oči, pa jednom rukom kratko dotaknemo ekstremno toplo, a zatim drugom nešto ekstremno hladno. I onda trebamo odgonetnuti koje je koje. A u biti to ne znamo prepoznati, jer doživljaj nam je isti. Tako je isto i sa dobrim i lošim.

Ekstremno, i jedno i drugo, luči isti efekt. Slično je i s naglim pogledom u sunce. Ništa ne vidimo, isto kao i u najcrnjoj noći. Ovim saznanjem se trebamo u životima voditi, kada odlučujemo o vlastitim djelovanjima. Poanta je u balansu, kao i uvijek. Jer ima ljudi koji nemaju kapacitet apsorbirati puno dobrog, kao niti onog lošeg.

Onaj spomenuti zamašnjak se zapravo i okreće u našu korist, jer nam daje mogućnost da se pozabavimo sa “čudovištem u ormaru”. Ali, jao! Mi smo na to čudovište, na tu tempiranu atomsku bombu u nama samima, zaboravili! Mislili smo da se s njom nećemo više susresti, da je nekako, nekim čudom i netragom nestala. Kakva zabluda!

Tek se tada zapravo otvara prava mogućnost uhvatiti se na suštinskoj razini sa čudovištem u koštac. I tek tada spoznamo tko smo, od čega smo sazdani, od kakvog smo materijala napravljeni. Koliko smo čvrsti, kakav nam je karakter, koliko psihički i mentalno stabilni, duhovno prosvjetljeni.

Kada do “kratkog spoja” dođe, imamo dvije mogućnosti.

Prva je – krenuti naprijed, suočiti se, zatražiti pomoć. Napraviti korak naprijed. Raskrinkati demone, poraziti strah, osvijetliti podrum s utvarama. Odnosno, započeti taj proces. To je odlika dovoljno svjesnih ljudi. Da, naravno, za to treba određena količina hrabrosti, ludosti i odlučnosti da se život odživi na najbolji mogući način, i da postanemo zaista najbolja verzija nas samih.

Druga mogućnost je – vratiti se na staro. Napraviti korak nazad. Opet začahuriti demone, sazidati im bolji zid i dići još čvršći štit. Psihički, mentalno i fizički vratiti se starim životnim obrascima i navikama. U biti – lošim, onima navikama koje su proistekle iz prethodnog dijela života i loših iskustava, koje su ih iznjedrile. Iz jedne polusvijesti vratiti se nazad u nesvijest.

Primjer za to bi mogao biti ovisnik o drogama koji se skinuo sa igle, ali mu nakon par divnih “čistih” godina heroin opet bude ponuđen. Tada ima izbor, napraviti korak naprijed i dokazati da je taj dio života zaista iza njega, ili podleći prethodnim iskušenju i vratiti se korak nazad, već viđenim lošim iskustvima.

S ovako jednostavnim, gotovo pravocrtnim primjerima je lako uočiti obrazac. Daleko veći izazov je dokučiti dinamiku stanja u emotivno-psihološkom obrascu unutar nas. Uglavnom, dok se proces rušenja zidina oko čahure dešava, teško da sami možemo poduzeti prave korake. Za to trebamo imati nekoga pored nas, nekoga kome vjerujemo. Teško da u tom trenutku i razumijemo što se dešava, sva analiza slijedi tek nakon započetog procesa.

Jedino što se u tim trenucima može uočiti kao pravilo, jest djelovanje dominantne vibracije. Ukoliko je ona već dobrano na strani proboja, dakle pozitivna, osoba će napraviti korak naprijed. Ukoliko je niska, ukoliko osoba nije krenula u osobni rast jače i pozitivnije, nego je više tapkala u mjestu, kozmetičkim zamasima kistom, napraviti će korak unazad. A koji zbog nemogućnosti shvaćanja procesa može značiti povratak u psihičko stanje od 10 godina unazad. Nažalost.

Svjedočila sam nedavno upravo jednoj takvoj dinamici. Ponovno, nažalost. Kroz neko vrijeme ovaj proces će započeti nanovo, dok se jednom mulj zaista i ne uspije očistiti, no koliko će vremena proći do idućeg takvog procesa ovisi o “okidačima” i visini zidina koje je osoba podigla.

U međuvremenu osoba može doživljavati stalno vraćanje na pitanje “zašto mi se opet isto dešava?”. Do tada se zbivaju stanja kao da je recimo deset dobrih godina bacila u vjetar. I vratila se na staro. Korak nazad. Jer za korak naprijed ipak treba više snage, srčanosti, više angažmana, rada i truda. U odbacivanju svega onoga što nije njeno pravo Ja.

A to je posao svih nas, svakodnevno raditi na otkrivanju svoga pravog Ja, odbacujući sve što nas iluzorno drži u staroj paradigmi, obrascima, šablonama i ulogama koje življenjem igramo. Birajući uvijek onaj korak naprijed, pa ma kako zapravo on težak i bolan bio.

 

Žaklina Ivana