Koliko smo puta u životu bili zaljubljeni, koliko puta osjetili one famozne leptiriće u stomaku? Pretpostavljam mnogo puta. Ma znate o čemu pričam, nije li tako? Ali, nije poanta u životu biti zaljubljen u neku osobu, pa da se osjeti ushićenje. To je samo jedna, fizička, manifestacija strasti. I to ona koja je usmjerena prema van. I to je lakši dio svega!

Ono o čemu sada govorim jest to da se treba zaljubiti u Život. Osjetiti strast za življenjem, za iskustvima zbog kojih smo došli, za bivanjem. A takav stav prema životu je usmjeren prema unutra, prema nama samima. I tek kada tu našu unutarnju fontanu napunimo, onda se ona može (a i ne mora) izlijevati prema van, prema drugim ljudima. E, to je teži dio, ali daleko isplativiji.

Sada možete reći, “pa kako da se zaljubim u ovaj košmar, stres, jurnjavu, u ovaj čemer i jad?!” Pa upravo u tome i jest poanta! Zaljubiti se trebamo u sve vidove života, bez blokada i opiranja, pa ma kakvi oni bili. Jer su naši, jer (ma kako god sada trenutno mislili o tome) nam služe, jer iz njih trebamo učiti, jer smo ih sami na nekoj razini kreirali. Složili smo si dio života kojim možda trenutno i nismo zadovoljni.

Realnost koju živimo i nije ono što bi nas baš zadovoljilo. I što sada? Pa lijepo, kreirajmo dalje, drugačije, dok ne dođemo do zadovoljavajućeg ishoda. Zbog toga i živimo. Trebamo osjetiti strast prema svemu što radimo i sa čim i kim god da smo okruženi.

Leptirići u stomaku, trema, strast i ushićenje trebaju dati onaj pozitivni impuls da život koji smo odabrali (jer jesmo, iako možda ne na svjesnoj razini) odživimo sa svom puninom i svrhom koju si možemo kreirati. A po tim leptirićima, po toj strasti, vrlo lako možemo zaključiti što naša životna svrha i jest. Jer ono što ona nije, leptiriće u nama i ne budi.

Zaljubljenost je životna strast i pokretač kreativnosti, koja nikada ne bi trebala nestati i uvijek bismo je trebali nanovo oživljavati, ma što na to skeptici i zlobnici rekli.

 

Žaklina Ivana