STARI RIM – 4. dio

Budućem caru Hadrijanu (vladao od 117. do 138. godine) još je stric izradio horoskop i prognozirao carsku vlast. No zahvaljujući uvjerenju tadašnjeg cara Vespazijana, kako ga jedino sinovi mogu naslijediti, Hadrianov život nije bio u opasnosti. Njegov nam je horoskop ostao sačuvan zahvaljujući astrologu iz 2. stoljeća Antigonu iz Niceje (Nicea), te Hefestu iz Tebe koji je Antigonove povijesne horoskope citirao u vlastitom djelu.

Pozicije planeta koje Antigon navodi ne odgovaraju u potpunosti onima koje dobijemo koristeći moderne izračune i tropski zodijak: po našoj računici Hadrijanov Saturn je na samom kraju Strijelca, čime je ne samo u prethodnom znaku već i u prethodnoj kući gledajući po sistemu kuća-znak, koji je tada korišten. Točka AC-a je, također, još na kraju Jarca, a ne u Vodenjaku, čime Jarac postaje prva kuća (sliku sam modificirala kako bi više odgovarala Antigonovom tekstu).

Antigon navodi kako je ovaj “neimenovani car” postao carem “jer su oba svjetla na AC-u, Mjesec u vlastitoj sekti, na samom stupnju AC-a te u konjukciji s Jupiterom”… “jer su mu kopljonoše u vlastitim kućama, Venera je, na primjer, u svojoj egzaltaciji u Ribama, a Mars je ondje u svom triplicitetu” (kopljonoše su planeti iza Mjeseca i ispred Sunca, o čijem stanju ovisi imovinski i politički položaj osobe).

“…bio je velik, hrabar i ugodnog karaktera, jer su svjetla bila na uglovima, posebno na AC-u, u ljudskom i muškom znaku” (Vodenjaka). “A inteligentan, dubok i dobro obrazovan, bio je jer je Merkur bio jutarnji planet, sa Saturnom u 12. znaku te Sunčev kopljonoša.”

Što se tiče Antigona, sigurno da je Hadrianovom Merkuru koristio utjecaj vladara Saturna koji se našao u svom domicilu u Jarcu, no i iz moderne perspektive Saturn se posve smisleno nalazi na zadnjem (najizraženijem) stupnju Strijelca. Hadrian je utemeljio (Saturn) i izgradio Rimsko sveučilište (Strijelac), Athenaeum, a bez obzira koji mu saturnski znak pada na točku AC-a car je poznat po zidinama (Saturn), kojima je dao opasati granice Carstva u dalekoj Britaniji.

Onovremeni doživljaj Britanije odgovara simbolici dvanaeste kuće – daleke, nepoznate, strašne zemlje, kuće u koju pada Hadrianov Saturn. Pored ovih tonova dalekih područja i višeg znanja, Strijelac kao dom vladara Hadrijanova AC-a istaknuo ga je i na planu religije budući da je car obnovio Panteon, hram svih bogova izgrađen još za Augusta. (na slici: unutrašnjost Hadrianovog Panteona)

Poput cara Tiberija, i Hadrian je savladao astrološku vještinu, pa bi svakog 1. siječnja/januara u godini napravio popis najvažnijih događaja koji mu predstoje, prognoziravši na taj način i sat vlastite smrti. Hadrianovi nasljednici Antonin Pio (tako prozvan, jer je “pobožno” deificirao svog prethodnika i posvojenog oca, Hadriana), i Marko Aurelije, iz astrološkog ugla nam nisu toliko zanimljivi – kao filozofi, stoici, malo su pažnje posvećivali progonu vlasnika carskih horoskopa.

No Septimije Sever (vladao od 193. do 211. godine), rodom iz Sirije, posve je druga priča. Davno se još raspitao o potencijalu svog natala, a podatke je dobivao i kroz druge divinacijske metode. U vrijeme vladavine “dobrog cara” Marka Aurelija ovo nije bilo problem, no za vladavine njegova omražena sina Komoda (sjećamo ga se iz filma “Gladijator”) budući car Septimije Sever bio je doveden pred sud. Srećom po njega, Komod je u to vrijeme već postao toliko omražen da su Severa pretorijanski prefekti oslobodili, a njegova tužitelja razapeli.

Ambiciozni Septimije odlučio je uz pomoć astrologije pronaći i buduću suprugu, a kada je doznao kako jednoj aristokratkinji iz Sirije u natalu “piše” da će se udati za kralja, zatražio je njenu ruku. Dama koja je svoj natalni potencijal ispunila putem Septimijeve karijere, ili obratno, bila je Julija Domna, kćer visokog svećenika boga Elagabala. (Julijinu sestru smo susreli u jednom prethodnom tekstu, kada je nakon smrti caričinih i Septimijevih sinova, Karakale i Gete, na prijestolje postavila svog unuka, mladog Elagabala, a zatim rođaka Aleksandra Severa). Na stropovima carskih odaja, iz kojih je vladao Septimije, bile su freske koje su prikazivale njegovu natalnu kartu. No, dio neba koji prikazuje stupanj podznaka bio je različit u svakoj odaji, a kako mu AC nije bio javno poznat nije bilo moguće izračunati detalje njegove sudbine, uključujući i vrijeme smrti.

Septimije, ako već ne vješt poput Tiberija i Hadrijana, dovoljno je poznavao astrologiju da bi se pred prijateljem mogao osvrnuti na natal svog sina Gete. Povjerio se kako mu se “čini neobičnim da je naš Geta predodređen postati božanskim carem, ta u njegovu horoskopu ne vidim ništa carsko!” Septimije se dakako nadao da će stariji i mlađi sin zajednički i mirno vladati nakon njega, no Getu je ubrzo umorio mlađi brat Karakala, očito pravi nasljednik očeva “carskog horoskopa”, ugrabivši time svu vlast za sebe.

Septimije je pogubio mnoge koji su se raspitivali o trajanju njegove vladavine kod vračeva i astrologa, dok je sin Karakala (vladao od 211. do 217. godine) skončao na ironičan način: naredio je da se istraži tko posjeduje “carski horoskop” te da ga se potom umori. Kada je za cara stiglo pismo u kojem stoji tko je na “crnoj listi”, ono je igrom slučaja palo u ruke upravo dotičnom vlasniku carskog horoskopa, Macrinusu (Makrin), kojeg se trebalo riješiti. Makrin je brzinskom urotom i prevratom odlučio pak sudbinu uzeti u vlastite ruke.

Alekasandar Sever (vladao od 222. do 235. godine), Elagabalov bratić i nasljednik, bio je još jedan od astrologa među carevima, štoviše vrstan u toj vještini (matheseos peritus), patron astrologa i ostalih proricatelja. U vrijeme njegove vladavine astrolozi su priznati kao službeno udruženje proricatelja, a moguće je i da su uživali povlastice poput onih koje su imali predavači slobodnih vještina. (na slici: Aleksandar Sever i Sol)

Aleksandar je reorganizirao Hadrianovo sveučilište Athenaeum, povećao carsko pokroviteljstvo tradicionalnih disciplina (retorike, gramatike, medicine), te dodao tehnološki institut, a u Athenaeum je uveo te podržao i divinacijske discipline.

I haruspicima i astrolozima (mathematicis) dodijelio je prostorije za predavanja, osigurao plaće i podršku njihovim manje imućnim učenicima, te postavio je profesore astrologije koji su imali svoje katedre (možda još od Hadrijanovog vremena). U vrijeme Aleksandra astrologija se svakako nalazila u sveučilištima, što će se u Europi ponoviti tek u kasnom srednjem vijeku u sklopu medicinskog fakulteta.

Aleksandru je astrolog Thrasybulus prognozirao da će “pasti od mača barbarina” no u duhu kakvog delfijskog proročanstva (naspram “racionalne preciznosti” kakvom se rimska astrologija dičila!) car je u konačnici poginuo – ne u bitci s barbarima čemu se bio poveselio, već od ruke vlastitog stražara barbarskog porijekla.

U četvrtom stoljeću kršćanstvo dolazi u prvi plan, a s njime i – zakoni protiv astrologije. Dok je ograničenje tema, koje je bilo dozvoljeno proučavati astrologijom, bilo na snazi od početka carstva, protjerivanja astrologa odnosno zabrana prakticiranja same astrologije bili su tek povremene i privremene mjere za Rim i Italiju. Tek ju je Dioklecijan proširio na čitavo carstvo, koje je bilo na snazi samo za trajanja njegova života. Ipak, ova je zabrana Dioklecijanovog edikta iz 296. bila sačuvana u Justinijanovom kodeksu – učenje i prakticiranje geometrijske vještine je u javnom interesu. No matematička vještina (astrologija) je kažnjiva i apsolutno zabranjena.

Dioklecijanov motiv za zabranjivanje astrologije bio je, kao i do njegova vremena, posve politički, dok su zabrane kasnijih kršćanskih careva imale religijsku podlogu. Zakoni iz 4. stoljeća, sačuvani u Teodozijevom kodeksu, astrologiju po prvi put izjednačavaju s magijom te je, kao i magiju, u potpunosti zabranjuju (u rimskom pravu crna magija je oduvijek bila najstrože zabranjena, no i jasno razlikovana od divinacijskih metoda).

Tako je u četvrtom stoljeću svaki privatni magijski ili divinacijski čin mogao donijeti smrtnu kaznu, kao i optužbu za zločin protiv države. Ubrzo su zabranjene haruspicijske i augurske javne prakse (nekada nerazdvojive od rimske “politike”), a proroci i tumači snova su osuđivani.

No, astrologija je preživjela i to mračno doba, te se na europskoj političkoj sceni ponovo pojavila u vrijeme renesanse, kada su astrolozi još jednom boravili na dvorovima careva i kraljeva, pa i onih “naših”.

 

Bibliografija (sva četiri dijela teksta o astrologiji u Starom Rimu) i preporučena literatura:

~ Franz Cumont: Astrology and Religion Among the Greeks and Romans

~ Franz Cumont: The Oriental Religions in Roman Paganism

~ Beard, North, Price: Religions of Rome: Vol 1

~ Frederick Henry Cramer: Astrology in Roman Law and Politics

~ Nandini B. Pandey: Caesars Comet, the Julian Star and the Invention of Augustus

~ “Astrology” u Tamsyn S. Barton: Power and Knowledge: Astrology, Physiognomics, and Medicine Under the Roman Empire

~ Katherine Crawford: The Foundation of the Roman Imperial Cult

~ Joscelyn Godwin: Mystery Religions in the Ancient World

~ Ittai Gradel: Emperor Worship and Roman Religion (odlična)

~ Amanda Chomiak: Eastern Religious Influences in the Imperial Roman Army

~ “Classical Greece: Ascent to the Stars” u Nicholas Campion: “Astrology and Cosmology in the World’s Religions”

~ Nicola Denzey Lewis: “Cosmology and Fate in Gnosticism and Graeco-Roman Antiquity” (odlična)

~ Cicero: “Dream of Scipio”

~ John F. Finamore and Sarah Iles Johnston: “The Chaldean Oracles” u “The Cambridge History of Philosophy in Late Antiquity”,Volume I

~ Mary Frances Williams: The Sidus Iulium, the divinity of men, and the Golden Age in Virgil’s Aeneid

~ Manfred Clauss: The Roman Cult of Mithras; The God and His Mysteries

~ R. G. Edmonds III: “Did the Mithraists Inhale? – A Technique for Theurgic Ascent in the Mithras Liturgy, the Chaldaean Oracles, and some Mithraic Frescoes”

~ James M. Robinson: “The Nag Hammadi Library”

~ Barnstone & Meyer: “The Gnostic Bible”

~ Salaman, Van Oyen, Wharton, Mahe: “The Way of Hermes: New Translations of The Copus Hermeticum and The Definitions of Hermes Trismegistus to Asclepius”

~ The Gnostic Society Library http://gnosis.org/library.html

 

Sanja Marić