“Izgubimo imena, sjene i govore, potrošimo se kao glavne uloge. Jer, bez i jedne riječi sve razumijem…”

Tranzitna Venera na 10. stupnju Vage ulazi u aspekt sa Saturnom. U svom je sjedištu. Konačno. I djeluje kao da probija neki kordon težine. Saturnov dispozitor je Jupiter, koji još čeka ulazak u Vagu.

Pred posljednje stepenice. Na domak vratima. Još uvijek povučemo poneki teret. Mislim da se ostavljamo, pomalo, dio po dio, u stvarima koje su odavno trebale završiti prije godinu, dvije. Unazad godinu dana nakupili smo se razmišljanja. Opreza. Bespuća.

Težnji koje su bile blokirane. Sumnji koje su gajile svoje strahove. Jupiter u Djevici je secirao svaki komad straha i uvećavao ga. Nesigurnosti su bujale. Mislim da se nismo usudili odvažiti na ništa. Nismo bili spremni zamijeniti sigurnost nekom oazom divljine. Nečega, novim.

Pa čak i kad je to novo došlo. Koliko god dobro bilo. Ostavljali smo za neka druga vremena. Jer olako smo našli zamjerku u svemu i svačemu. Ponajviše u svojim strahovima. Nikad se nismo više nagledali tih beskompromisnih rješenja. Naštimanih emocija. Pogođenih trenutaka, koje su dugo hvatali. Zaboravljene spontanosti. I nečega što te odvrne do daske.

Nije nam se dalo da budemo oni koji su uspjeli. Zato smo nalazili razloga za sve samo da ne uspije. Svaki je čovjek imao neki biljeg na licu i svačije rane su nas boljele. Zaboravili smo što znači brzina, jer tih kočnica u nama je bilo na pretek.

Znam da misliš da ti ne govorim ništa važno, jer tvoj život protiče po planu, ali da li si se ikad pitao – gdje si nestao u tim planovima?

Imamo obaveze. Mnoštvo njih. Da budemo dobri, uljudni, nasmijani i sretni. Da jutrom pozdravljamo i one koje nikad ne bi pozdravili. Da budemo sa onima sa kojima je lakše. praktičnije. Da živimo, plaćamo račune i umremo.

Imamo taj poziv da budemo bezgrešni. Ali što ako ti kažem da si sve uradio pogrešno? Da to nisu tvoji temelji? Da život koji živiš nema tebe, dok te sve drugo ima. Tvoj posao, tvoji snovi, tvoj muž ili tvoja žena. Tvoje sjene. Tvoji nemiri. Da li ćeš vidjeti zid, ako ti kažem da si do njega došao? Možda.

Venera u Vagi krči teren. Da bi stvari ispale bolje, moramo se smiriti. Isprazniti. Otkačiti posljednji teret. Napustiti sve ono što nas je spriječilo da dišemo. Moramo priznati sebi da smo uvijek dovoljno dobri za nove pokušaje. Ali to je i najteže, jer svi očekujemo ljubavi od kojih najčešće bježimo.

Pa što ako te i raznese nešto nalik tebi samome. Ako te ispomjera. Ako te oduzme. Ponekad. Ponegdje. Pa što ako si i dozvoliš taj luksuz da strepiš pred strahom i da ne znaš što će se dogoditi. Pa što ako i nemaš sigurnost? Ako imaš sebe, ne može ispasti pogrešno.

Venera zajedno sa Saturnom nije ništa spektakularno. Nešto kao poziv. Opomena. Prisjećanje. Nešto kao sjećanje na ljubav prema sebi. Nešto kao emocija koju gradiš polagano. Nešto kao samopouzdanje, koje napokon stoji nakon što je mnogo puta padalo. Ona nije uzbuđenje koje te ponese, ali vjeruj, umije da te dodirne do kosti. Da zarije svoje zube tek toliko da te ima. Jer ona svoju sigurnost nosi unutar sebe.

Ovdje ne postoji vrijeme, baš u trenucima kada je vrijeme sve. Beskonačnosti se protežu. Nije bitno ništa. Nikakve razlike. Nikakva sputavanja. Nikakve riječi. Godine. Zrelost je ovdje našminkana tek onime što možeš dati. A moraš, baš u svakom trenutku, u svakom djelu sebe, biti svjestan da možeš dati sve.

Pa srećete ljude. Ili ih ni ne srećete. Upoznajete ih. Od prvog trenutka znate da postoje tisućljetni razlozi zašto su baš tu. I ovih dana osjećate da prolaze kroz vas. Ponekad i više nego bi htjeli. Ili dozvolili. Ili dali. Sa nekim ljudima povezani ste i prije nego se vidite, sretnete, ugledate. I znate da je tako. Makar ih nikad ni ne vidjeli. Prosto se desite i događate jedni drugima cijelog života.

Ovih je dana lakše pričati sa tim vašim “strancima”. Neznanim ljudima. Licima čiji ne znate dodir. Jer eto, poneke “veze”, traju duže i od života. Pa i od vas samih. I od vaših spoznaja. Neobjašnjivo je to zašto, ali tu smo. Valjda da pomognemo jedni drugima. I hoćemo. Ovih dana. Jer treba umjeti preživjeti sebe. Oni su uspjeli.

I volite. Jer je to rijetko. Gotovo neponovljivo. Jer se to ne događa. Ni tako često. Ni toliko dovoljno. Jer lagali su kad su rekli da je emocija u svakom koraku. Ona je tu. U vama. I teži da bude otkrivena. I često joj ne pripadate, ali ona pripada vama. Potpuno.

I gotovo je nevidljiva. Mislim da umijete prepoznati to, čak i kada ne vidite. Jer ovdje emocije dolaze spontano, bez previše pitanja, zamaranja. Bez riječi. Bez nepotrebnog provjeravanja tko smo i tko možemo biti.

Ovdje volimo bezrazložno. Makar nam bilo nepoznato. Makar to nikad ne dotaknuli. Makar ne imali prilike dovoljno. Makar ne imali blizine. Saturn vam možda nikad neće dati da volite nešto lijepo, ali će vam uvijek dati da volite sebe.

Morate znati da ne postoje razlozi niti objašnjenja za ono kako se osjećate. I potpuno je ispravno. Što god to bilo. Na koji god način odabrali. Gdje god vas odvelo. Jer gdje god krenuli, dalje od sebe nikad nećete. I uzalud je i da bježite. Jer sve što nosite je u vama. I ako već treba, odvalite šamar tom strahu. Kad već niste onda kada je trebalo.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)