Kako je čovek društveno biće, upućen je na komunikaciju sa drugim ljudima. Način funkcionisanja sa okolinom, razmena informacija i postupaka između ljudi, naziva se u psihologiji transakcija “Ja ka tebi – ti ka meni”.

Često u životu igramo različite igre. Igra predstavlja niz skrivenih razmena koje se približavaju vrlo određenom, predvidljivom ishodu. Vidljivo je da se te transakcije obnavljaju, često na identičan način, ali uz prividnu verodostojnost iza koje se kriju zamke ili neki štos. Igre treba odvojiti od naših veština, nekih svakodnevnih rituala, poput jutarnje kafe, umivanja, šminkanja, razonode…

Veštine mogu biti uspešne, rituali efektni, a razonode isplative, a to su po definiciji poštene transakcije. U igrama se folira i neko uvek zaradi. Svaka igra je u osnovi nepoštena, a njen ishod uzbudljiv i dramatičan. Na primer, neko traži podršku od nekoga i dobije je, i to je poštena i jednostavna radnja. Ali, ako neko zatraži podršku i dobije je, a pritom kada je dobije, okrene je na štetu onoga ko mu je dao podršku, onda je to igra.

Takođe, u raspravi dve osobe, kad jedna izaziva rečima, a druga se upeca, jer je to vređa, i onda se uđe u konflikt, tada je reč o igri koja bismo mogli nazvati “došao si mi na zicer”, jer igrač odavno ima potrebu da se naplati onom drugom, i tada je samo pronašao povod da započne tu igru. Onaj koji je dao podršku oseća se tada izdano, jer ga je ovaj drugi ga je iskoristio za svoje ciljeve.  Svaka igra ima dobit.

Ljubavne igre pak mogu biti i bolne – zavođenje, davanje privida ljubavi, napuštanje, prevare, laži…  No, način kako se ponašamo u vezama zavisi od uverenja koja smo usvojili u detinjstvu, a uslovljen je ponašanjem naših roditelja i njihovim davanjem ljubavi nama.

Poslovne igre se pak uvek igraju uz upotrebu finansija, a tu su onda i prevare i gubici. U svim ovim igrama ljudi su ili opušteni, ili odustaju od igara, ili su napeti i agresivni. Igre su zapravo usvojena životna uverenja, a naše prihvatanje tih uverenja i odluke koje činimo na osnovu njih, odgovaraju na pitanje – DA LI SAM OK?

Prema tom pitanju, odgovori koje ljudi na njega daju, pokazuju određena njihova uverenja:

JA SAM OK – TI SI OK – imaju osobe koje su sigurne u sebe. Oni su se u detinjstvu osećali voljeno i zato su sigurni u vezama. Niti se preterano vezuju ili lepe za druge, niti ih guraju od sebe. Znaju da su vredni tuđe pažnje, a druge doživljavaju kao pouzdane i dobronamerne osobe. Njihovi su odnosi puni bliskosti.

JA SAM OK – TI NISI OK – osobe sa ovakvim odgovorom izbegavaju bliskost zbog zanemarivanja emocija u detinjstvu. Izbegavaju jake emocije, jer su im neugodne, te ne umeju da ih ni sami pokažu. Misle kako ni drugi nisu pouzdani da bi im pružili emociju. Takvo ubeđenje ponekad i ima osnovu, ali ovi ljudi generalizuju i ne prave razliku u tome.

TI SI OK – JA NISAM OK – ovakav odgovor daju osobe koje su nesigurne usled oscilacija roditeljske pažnje, te obično bivaju krajnje nesigurne tokom svog života. Smatraju da nisu dovoljno vredne ničije pažnje i ljubavi. Svojim strahovima znaju da oteraju partnera, jer nemaju poverenja u njega i njegovo uveravanje u ljubav, a niti veruju u mogućnost ljubavnih emocija drugih prema njima.

Odustajanjem od pogrešnih uverenja dolazi se do autonomije ličnosti, i samim tim menjaju se odnosi u vezama. Ako je vaša rečenica: Nemam sreće u ljubavi, onda zavirite u svoju prošlost. Jedino ispravno uverenje mora vam biti: Ja sam ok – ti si ok!

Tri tipa igara, koje ljudi igraju tokom života, ustanovio je psihijatar Erik Bern. Igre na “prvi stepen” – šteta nije nepopravljiva, može biti neprijatno. Igre na “drugi stepen” – šteta je naneta i može biti bolno (ljubavne igre, nepravedne optužbe…). Igre na “treći stepen” – najopasnije su i obavezno se završavaju u sudnici, ludnici, bolnici ili smrću.

Psihoterapeutkinja Mjuriel Džejms u svojoj knjizi “Rođeni pobednik” je navela: “Treba biti hrabar da se bude pravi pobednik. Ali, ne pobednik koji nadmašuje druge, jer uvek želi da bude na vrhu, već pobednik u nošenju sa životom. Treba biti hrabar da biste doživeli slobodu koja donosi autonomiju, prihvatiti prisnost i otvoren odnos sa drugima, zauzeti stav u delikatnim itanjima, izabrati i uvek birati autentičnost umesto odobravanja, prihvatiti odgovornost za svoje izbore, i naravno, biti jedinstvena osoba koja to zaista i jeste”.

Novi su putevi često neizvesni. Hrabrost je najvažnija čovekova vrlina, hrabrost da se deluje  na temelju ograničenih znanja i nedovoljnih dokaza, a to svako od nas ima. Istina, put moralne osobe koja je autonomno svesna, spontana i sposobna za prisnost nije uvek lak. Ipak, prepoznate li svoje “gubitničke osobine”, i odlučite li se da ih promenite, otkrićete da ste rođeni sa svime što je potrebno za pobedu.

 

Nevena Đukić