U ovom ću tekstu obraditi nekoliko tema, pa će možda izgledati zbrda-zdola. Kao i uvijek dosad, pisat ću o vlastitom iskustvu, jer vjerujem da najviše učimo iz tuđe autentičnosti. Za početak ću citirati anđeosku poruku – “Sjeti se da si režiser filma u kojem si ti glavni glumac”. Volim anđele i njihove poruke, jer uvijek dođu kada trebaju i na način na koji ih najbolje možemo čuti, ako se prema njima otvorimo.

Prije nekoliko dana vodila sam pedesetak ljudi kroz proces kidanja veza. Oni koji nešto znaju o procesu, znaju da je on energetski i podsvjesno vrlo moćan, i da nas “čisti” od onih dijelova nas koji nam trenutno onemogućavaju živjeti i biti ljubav.

Nakon procesa, energije su vrlo intenzivne naredna tri dana i moguće su razne nuspojave, od blagih zdravstvenih poteškoća (proljev, glavobolja, mučnina, prehlada,…), do malo žešćih emotivnih reakcija ili situacija koje nas izvlače iz balansa Sve je to u svrhu finaliziranja iscjeljenja kojeg smo započeli procesom.

Kad kažem da su nuspojave moguće, ne znači da proces nije uspješan ako ih nema. Ovaj put sam u proces uključila i arhanđele, jer sam osjetila da ga je potrebno pojačati, s obzirom na velik broj prisutnih i slične obrasce, koje sam energetski osjetila da nas sve uglavnom povezuju. Sve je ovo uvod u iskustvo koji sam osobno prolazila protekla tri dana, iako nisam kidala veze nego sam vodila proces.

Za priču je bitno znati da su se prijave vršile putem e-maila i da sam ih zbog ogromnog interesa i ograničenog kapaciteta morala zaustaviti nekoliko dana prije susreta. Isto tako je važno znati da je kidanje veza proces kojeg mnogi “imaju najbolju namjeru” napraviti, no kada dođe trenutak susreta, obično ih pola ne dođe, bez bilo kakve obavijesti, neki se jave pola sata do minutu ranije, a neki tek nekoliko dana poslije. To je uvijek tako, i zbog toga sam i snimila CD o kidanju veza, kako ne bih nepotrebno trošila svoje vrijeme i energiju.

Na to se nikada nisam ljutila, jer znam da koliko god ljudi žele učiniti promjenu u svom životu, da to nije jednostavno i da mnogi na to još uvijek nisu spremni. To ne znači da neće biti jednog dana ili da možda ne rade neke druge stvari. Činjenica je da je ovaj proces dubok i da to ne mogu svi.

Nekada, kada sam, između ostalog, od toga živjela, to me nije trigeriralo, unatoč tome što mi je masovnim nedolaskom propalo vrijeme i novac. Danas od toga ne živim i vodila sam proces pro bono (donacije su bile simbolične za pokrivanje najma prostora). Ovo je isto bitno znati kako biste razumjeli kako stvarnost nema veze sa emocijama.

Iskustveno sam znala da neće doći svi prijavljeni i zbog toga sam već kod prijava primila 30 posto više ljudi nego što prostor može primiti. Bila sam na to spremna, i čak i da nije došao nitko, ne bi me to trebalo pogoditi, jer sam svjesno za to odvojila svoje vrijeme. No, što se dogodilo?! Pola sata prije susreta počele su stizati poruke kojima su ljudi otkazivali dolazak, uglavnom bez objašnjenja (i to je normalno). Neki se do danas nisu javili, a neki su se javili tek sutradan.

Kao što sam rekla, ništa neobično. Da su došli svi koji su se prijavili, bilo bi nas previše. Proces je bio uspješan, predivan, moćan, doista krasan i sve je bilo super. Usprkos svemu, u meni se probudila ljutnja na one koji su otkazali u zadnji čas, kao i na sve one koji su se javili kasnije ili se uopće nisu javili. Za ljutnju nisam imala nikakvih razloga, i znala sam razumski da moja ljutnja nema veze sa tim ljudima, no to mi nije pomoglo da se prestanem na njih ljutiti.

Trebali ste mi vidjeti facu kad sam čitala poruke koje su dolazile naknadno, bila sam ljuta kao furija. Točnije, s jedne strane sam bila ljuta, a sa druge strane mi je bilo smiješno što sam ljuta. Vrlo brzo sam shvatila da sam u procesu, da otpadaju veze sa mojim nesvjesnim uvjerenjima koja trebaju otpasti, iako nisam sudjelovala u procesu, nego ga vodila.

Zahvalila sam se energijama i arhanđelima, i kako nisam znala što točno “otpada”, ušla sam u meditaciju sa namjerom da dublje istražim što se događa u meni. U meditaciji nisam dobila odgovor, ali se moja ljutnja smanjila. Odlučila sam promatrati ono što je od nje ostalo, i svjesno se otvorila za odgovore koje će mi ljutnja donijeti. Nije mi trebalo dugo. Trećeg dana procesa, odgovor mi je došao u svoj svojoj punini.

Nabasala sam na osjećaj – izdanosti, koji je očito duboko čučao u meni. Osjećala sam se izdanom od ljudi koji nisu došli. Osjećala sam da “žrtvujem” svoje vrijeme (organizacija, susret, priprema, nisam za to vrijeme sa svojom djecom), dajem besplatno svoje znanje, putujem 800 kilometara da bih omogućila drugima nešto što smatram vrijednim…, a netko to ne poštuje. Svi koji me čitate, znate moje teze – “Nije bitno što se događa, nego kako sami to tumačimo. Svi oko nas su naša ogledala”.

Sukladno tome, nisu krivi ti ljudi, nisam kriva niti ja, nego su ti ljudi moji predivni učitelji kojima sam iz dubine srca zahvalna što su me svojim postupkom “povrijedili” dovoljno duboko da se zapitam – što je to u meni povrijeđeno i što to trebam osvijestiti i osloboditi iz sebe?

Ti su mi ljudi omogućili osvijestiti osjećaj izdanosti unutar sebe, koji nije nastao zbog njih, niti je u meni prisutan kratko vrijeme. Nosim ga vrlo dugo i sada, kada je izašao na površinu, osjećam se blagoslovljeno i beskrajno sretno što sam ga imala prilike osvijestiti i otpustiti.

Iz tog razloga, hvala svima vama koji niste došli, jer ste me gurnuli dublje unutar mene i omogućili mi da još jače izvana zračim ljubav, oslobođena dugo zatočenog osjećaja izdanosti. Sve vas volim do neba i nazad, i naravno da se više na nikoga ne ljutim.

Nadam se da sam vam ovim tekstom pomogla shvatiti ili vas još jače učvrstila u poimanju života, na način da je – svaka situacija koja nas “izbaci iz takta” prilika i mogućnost da uđemo dublje unutar sebe, da budemo bolje sa sobom i sa svijetom koji nas okružuje.

Da bismo tu priliku iskoristili, trebamo znati da nikada nitko nije kriv, da smo sami režiseri svog života i da sve oko nas, kakvo god bilo, služi nama i našoj samospoznaji. Kad poznajemo sebe, onda nam je i svijet oko nas poznato i ugodno mjesto u kojem je lijepo živjeti slobodno i sretno.

 

Bojana Svalina