“Ne radi se toliko o životu kojeg živiš.

Nije to samo nešto što uzmeš, dato ti je…”

Solarna eklipsa dočekuje nas na 18. stupnju znaka Riba, u drugoj dekadi ovog znaka. Mjesec i Sunce zajedno, nasuprot Jupiteru u Djevici, i u kvadratu sa Saturnom u Strijelcu.

Kako nadjenuti ime nečemu što biva iluzijom? I kako to isto zadržati kada prsne? Slomljiva bivaju naša ogledala. Krhotine zaronjene u trzajima. Pitkog je okusa sve ono što nas boli. I liječi. I dovodi do ludila.

Neke emocije ne mogu se objasniti. One nisu zaslužene. Nemaju razloga da traju. Nemaju možda ni kvalitetu, ni snagu, a opet su tu. Drže nas. Naše oči utopljene u vodi. Postoje te faze, ti odnosi, te emocije, koje su neobjašnjive. Naprosto se dogode i onda traju. Vjekovima. Ničim zaslužene. Nejasne. I kad god pomislimo da smo ih razumjeli, shvatimo da o njima znamo najmanje.

Primijetili ste da se neke osobe vraćaju u vaše živote. Možda odlazite i vi u njihove. Nepozvani. Kao i oni. I uvijek iznova, kako god krenete, osjećate protočnost. Neke neobjašnjive spone. Gotovo sulude, drže vas.

Postoje ljudi koji su došli u vaš svijet da vam promjene strukturu bića. Da vas dovedu do nekih nikad dosegnutih vrhunaca. Jer sa njima je lako, baš onda kada je najteže. Šapćete im, i razumiju, iako ništa nisu razumjeli.

Neki spoj vaših duša odigra bolje od vas samih te dijelove. Prozne, prozaične teatre vaših života. Čini se da sanjate. Ogoljeni u stjenkama svoje prisutnosti. Jer dodiruju… itekako. Ovo je mjesto granica zaborava. Preispitivanja duše. Trenuci u kojima realnost izmiješana sa stvarnošću umije pokolebati. Jer jedno je ushićenje, a hiljadu je drugih mogućnosti.

Saturn kvadrira Mjesec i Sunce. Htjeli, ne htjeli, čekaju nas sazrijevanja. Suočavanja. Potreba da pored sebe imamo sigurnost. Da se utjelovimo u nekome. Naše nesigurnosti sada jačaju, ali nas i tjeraju dalje. Spoznajemo svoje vrijednosti. Naša nemogućnost da priznamo svoje emocije ili da se otvorimo prema drugima, sada mora biti slomljena.

Strah. Naše najveće ludilo i najteža prepreka. Bojimo se. A toliko dugo to čekamo. Pa čini nam se da se srećemo u neko krivo vrijeme. Okolnosti su otežane i ne idu nam na ruku. Ali borimo se. Kako umijemo i znamo sa tim demonima u sebi. A naši su. I umijemo ih pobijediti.

Borimo se sa razrušenim domovima. Otetima. Sa gubicima bliskih ljudi. Ponovno proživljavamo etape nekadašnjih događaja. Sve nama blisko već nam je bilo ugroženo. Pitanje je samo koliko umijemo dati sebe za obranu onoga što volimo.

Netko nam je ukrao sjećanja. Zaborav. Emociju. Osjećamo kao da pucamo po šavovima nekih iluziornih dijelova sebe. I nitko nas ne umije vratiti bolje od onih koji nas apsolutno ne razumiju.

Prošlost je eho. Volimo ovih dana sebe u tim tuđim personalnostima. Ne požurujmo stabilnost. Ne jurimo ka formalnosti. Ne trčite ka brakovima. Oni nikada nisu spasili ni jednu ljubav. Ne rađajte djecu da biste ih rodili. Takva djeca, iako živa, nikad nisu imala priliku zaživjeti. I ne tjerajte se. Sve su priče, odavno ispričane polako…

Ne grčite se. Vaše tijelo je odavno zaslužilo biti hram. Ne ubijajte svoju radost, ne znam tko vas je ikada umio bolje nasmijati. Ne zatvarajte svoje oči pred stvarnošću, jer postoje mnogi koji ih ovog jutra nemaju prilike otvoriti.

I ne ustručavajte se pred time da zavolite sebe. Previše ste dana ispijali kavu sa svojim ubijenim odrazom. Budite ponosni na ono što jeste. Zašto? Jer ja ne poznajem nikoga tko je baš kao vi.

Neke priče bole, ali je vrijeme da zatvorimo krugove karme. Oprostite bolu. Prevaziđite neke traume iz djetinjstva. Nesigurnosti. Strahove od gubitka voljenih osoba. To nedostajanje nekoga. Gubitak oca i majke, djeteta.

Ne pokušavajte shvatiti emocije koje su još uvijek ostale misteriozno neshvaćene. Objašnjenja nema. Dva različita svijeta se sudaraju, jer nekad su bila jedno. Ne pamtite vi, to čini vječnost.

I opet. Od ushićenja kao da izlazite iz svoje kože. Vrištite u sentencama. Minutama. U praskozorju svog bivanja. Želje se ostvaruju. One najluđe. Dugo čekane. Dočekujete svoje vrijeme.

Jer… iza svakog razbijenog stakla stoji priča. Iza svakog razbijenog ogledala i dalje čeka jedan lik. Kad shvatite da vas okolnosti ne oblikuju već da vi oblikujete njih, vaša stvarnost postati će realna. Opipljiva. Vaša.

Zar je zaista bitno tko smo i odakle dolazimo? Zar je zaista bitno da razumijemo? Zar je zaista bitno imati logično objašnjenje? Stvari se time neće promijeniti. I dalje ćete se boriti sa nečime nepoznatim.

Poslušajte šapat svojih vrištanja – Dogodili ste se jedni drugima. Nije bitno kada. Bitno je da jeste.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)