Vjeruje da poslije kiše dođe Sunce. Inače, ona vjeruje  u čuda. Kaže da postoje, ako vjeruješ u njih. Za sebe kaže da je specifična. Sve što je za sebe rekla važi. Ali, ako je rekla da je jaka, to nije.

Strašno je to kako brzo vrijeme prolazi i kako danas ne zna ništa više nego juče, samo je razlika što danas ima drugačiji pogled na ono što je juče znala. Strašno je to koliko je bol inspirujuća. Bol je njen mač. Njen mač i njen štit. Sakrije se iza boli. Sama traži bol. To je ono čega se boji i to je ono sa čim se suočava. Bol je ta.

Ona želi bol. Ona želi da osjeti svoj maksimum. Ona želi da pronađe svoj prag. Kaže boji se nepoznatog. Ne, ona se boji boli. Voli da mu prkosi. Voli da se igra sa vatrom. Ona je ovisnik o adrenalinu. Njeno srce već nije. Njoj je dosadno. Njoj sve brzo dosadi.

U njoj su dvije osobe, čiste suprotnosti. Emotivni Rak i egocentrični Blizanac. Smiren, staložen, jednostavan Rak, i Blizanac ovisan o adrenalinu, o pažnji, o promjenama. Ona se bori sa njima  iz dana u dan. Ovo što vidimo je njena silueta.

Tu plimu i oseku njenih emocija i potreba malo ko osjeti. Ne primijetiš koliko je glasno, dok sve ne zašuti. Tek kad zašuti možeš osjetiti miris straha. Možeš čuti talase adrenalina u njenom oku. Možeš čuti glas iz njene duše koji doziva bol. Ne, to ne može biti jaka žena.

Da li je to uopšte žena? Voljela bi ona da nije. Voljela bi ona da je nešto posebno. Volio bi Blizanac u njoj da je istaknuta i drugačija od drugih. Volio bi Rak u njoj da je žrtva. Volio bi da nađe još jedan razlog za tugu i bol. Ne, ona nije jaka.

Ona ne zna da se izbori sa svojom srži. Ona ne zna da poveže svoje bivstvo i svoju požudu. Ona ne zna. Ona nije istrajna. Ona  se bori do neke granice, ali popusti na kraju. Zna da je bol zbog odustajanja i predaje, koja slijedi nakon zadovoljstva, magična i prejaka. Ona je ovisnik boli. Ona je mazohista skriveni u mraku. Nada se da će je svaki sledeći slomiti do dna.

Nije ona to znala na početku. Naučila je vremenom. Život je naučio. Ljudi su je naučili. Dobro je ona. Problem je bio otkriti sebe. Sada kada zna, kada se probudila i kada je shvatila, sada je lako. Težak je bio put. Teško je bilo shvatiti. Možda je teže bilo prihvatiti, zavoljeti svoje mane.

Savremeni svijet je džungla. To nije znala. Niko joj nije rekao da postoji bol. Niko joj nije rekao da postoje divlje životinje, bez savjesti. Nije morala ništa da bira, nije morala da misli. Živjela je u svom malom svijetu stvorenom posebno za nju.

Stvorili su joj potpuno pogrešnu sliku života. Stvorili su u stvari čitav univerzum samo za nju. Voljeli su je mnogo. Nije bilo zlonamjerno. Željeli su da je zaštite. Znali su sve ono što ona sada zna. Ipak, ne možeš zaustaviti prirodu.

Ljepota života je u stvaranju. Ljepota je u nesavršenosti. Život čine suprotnosti. Ljepota je u njihovoj kombinaciji. Nije vidjela ljepotu svog univerzuma, dok nije upoznala stvarnost i dok ga nije izgubila. Život ga je kidao komad po komad, dok se nije sasvim urušio.

Međutim, nije uništio nju. Ona je za to vrijeme sama stvarala svoj nesavršen , ali realan univerzum. Mnogo je boljelo, ali na kraju joj se svidjelo. Znala je da sve prolazi. Tu je pronašla utjehu. Primijetila je da nakon jače oluje, dolazi ljepše i jače Sunce, pa je zaključila da nakon većeg bola dolazi veća sreća. Tako je žudeći za srećom , postala ovisna o bolu.

 

Danijela Kuzmanović