AishaVeneraTrigonNeptunPreplavljene su misli na rubu kože. Zaboravljeni titraju pokušavaju objasniti neku zakočenu, umetnutu, utrnutu bol. Savijamo se u dodire mašte. Realnost manje boli kada je zapletemo u sebe.

Mjesec je u znaku Škorpiona danas, a Venera rasparčava svoja htijenja sa Neptunom. Razdvojile su se pomalo emocije od želja duše. Možda smo shvatili da ono što volimo ponekad zahtjeva voljenje izdaleka. Mnogo je teških potreba za razdvajanjem svega.

Neki odnosi ugledaju svoj kraj prije svitanja. Suočeni sa smrću možda se umijemo i probuditi. Vijesti koje nam dolaze nisu baš oličenje ljepote. Grizemo se, jer je bilo toliko još toga što smo mogli dati, a nismo. Možda i nije bilo vrijeme.

Domovi se urušavaju. Možda, jer moramo otići. Saturn u Strijelcu nas vodi negdje na put. Mi ne pripadamo svijetu u kojem jesmo. Ponekad ne pripadamo ni sebi. Palimo svijeće u tuđim venama. Strast nam izgleda kao novi pokušaj onoga sutra. Ali neće nas to izvući.

Ne iz ove kože. Ludila. Htijenja. Života koji nisu bili naši. Pa se spotičemo o svoje udarce. Rane još uvijek vijore na vjetru. Mijenjamo se. Hvatamo se za posljednji vlakove i ne znamo kuda ćemo stići. Ako smo krenuli, dobro je.

Udahnut ćemo još poneki vakuum svoga ludila i raspasti se. Na dijelove sebe samih… Jer u čemu bi inače tražili život, ako ne u onome što ostavljamo za nama. Budiš se na posljednjoj strani nečijeg jutra. I tko zna zašto je to dobro… Nestajanja. Naša. Volimo u mraku.

Venera u Škorpionu u trigonu sa Neptunom umije donijeti zablude. Najgore što žene ovih dana mogu gajiti u sebi jesu zavaravanja. Nekome praštate i neoprostivo. Pa na rubu svoje niti dotičete tamu. Intenzivne emocije su lijepe. Duboke emocije su vam potrebne, ali to ne znači da trebate podržavati bol. Ni u sebi ni u drugima. To nije ljubav.

Ljubav ne boli. Bole samo odluke ispred kojih nismo stali. Bole ožiljci od kojih se nismo zaštitili. Bole udarci koje smo svjesno dopustili. Nitko ne umije raniti naše srce, ako mu ne dozvolimo. Najmanje ako mu to dozvolimo dvaput.

Imajte na umu, ne samo sada već i zauvijek, da se vaši partneri nakon prevara ne vraćaju zato što vas vole, već zato što se imaju kome vratiti. Da vole, ne bi ni odlazili. Ne tješite se time da uvijek kucaju na vaša vrata, da padaju iznova u vaše zagrljaje, ne tješite se da je to njihov način voljenja.

Prevare nisu način na koji volimo. One su naše slabosti. Voljeti možemo površno, duboko, jako ili snažno. Varati možemo kako poželimo. A zavaravati se još i najviše. Bez obzira koje opravdanje nadjenuli prevarama, one ne mogu biti vezane sa ljubavlju.

Reći ćete da je 21. vijek i da vaš partner ili partnerica imaju i druge “potrebe”, i da to što liježu sa drugima u krevet nije bitno dok god vole vas. Da li vas zaista vole? Čak i to nije bitno. Volite li vi sebe uopće? To je pitanje koje trebate postaviti sebi na svako vaše dvoumljenje. I svaki put kad otvorite iznova svoja vrata.

Postoje i ljudi koji misle da njihovi partneri nisu, do trenutka stupanja u odnos sa njima, ostvarili neku značajnu emociju i odnos, jer ih nije imao tko voljeti. Pa žene najčešće misle da su baš one te koje svojim voljenjem utječu na to da i njihov partner voli.

To je priče Venere i Neptuna. Poprilično nejasne emocije i zavaravanja. Vaši partneri možda nisu voljeli ni sami sebe, jer voljenja nekih drugih ljudi ne mogu natjerati nekoga u odnose. Možda su baš oni ti koji su negirali emocije, bili hladni ili ne uzvraćali istom mjerom. Možda ključevi njihovih neuspjelih odnosa ne leže u drugima već u njima samima. Da. Priznali to vi sebi ili ne, uvijek je tako.

Problemi u kojima se utapamo uvijek su naši. Negdje u nama. Okidači svih naših neuspjelih pokušaja, svih naših žrtvovanja, svih naših izginulih nada leže u nama. U jednom tlu, dovoljno duboko, na koje se možda nikada nismo usudili stati, a možda je sigurnije od svih zabluda u koje smo živjeli. Jer je naše. Kakvo god da je.

Ali mi volimo više trčati po obroncima tuđih Kilimandžara, jer uvijek je lakše zamisliti neki drugi scenarij, neke druge likove. Plastificirati i sebe same. Biti netaknuti na dotaknutoj koži. Jer zašto bi itko ikada sebi morao priznati da nešto nije u redu, kada to priznanje nije lijepo.

Ne ushićuje. Ali učini nas da rastemo. U nekom svijetu, mnogo realnijem. Možda i težem, ali opipljivijem. U jednoj stvarnosti koja ne može biti poljuljana. U jednom priznanju koje morate dati sebi.

Svaki puta kada otvorite svoja vrata, zapitajte se da li je vaše tijelo hram ili posjetiteljski centar. Možda lakše pronađete odgovore na pitanje što je to ljubav i gdje je ona u vama. Za ljubav je najbitnija lekcija da ste u sebi. Tako će u ljubavi biti svatko tko je u vama.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)