Tranzitni Saturn u Strijelcu ovih dana vodi svoje bitke. Borba koja nikad prije nije bila potrebnija. Ona borba koja mora dokazati da je svijet izvrnuo svoja pravila. Izgubio ljudske vrijednosti. Okrenuo sebi u korist sve što je nekad bilo “sveto”.

Saturn u Strijelcu u kvadratu sa Neptunom priča je o iluzijama u religiji. O dogmi koja to nije. O nečemu u što se više uopće ne sumnja, a trebalo bi. Sa jedne strane stoji vjera, sa druge strane religija. Konzumeristički proizvod. U trenucima kada smo svjedoci svijeta, koji ubija u ime nekog svog “Boga”, moramo se zapitati – a gdje je naš?

Jedna čitateljica me inspirirala noćas. Nakon njezinog religijskog obraćanja meni u kojem spočitava moje znanje, jer astrologiju i moj rad poštuje, ali tarot ne, jer je to magija.

Sve što zna o tarotu saznala je kroz google, kako sama kaže, pa je donijela odmah zaključak, pretpostavljam božanski, da me ne može shvatiti ozbiljno, jer ta znanja (tarot) su uništila zemlju, za koju ona posti da bi iskupila naše grijehe.

Osjetila sam potrebu reći – religije ne postoje. Ne postoji tvoj ili moj Bog. Bog nema religije. Bog ne dijeli ljude. Bog ne osuđuje i ne sudi. Bog ne provodi vrijeme u crkvi, manastiru, džamiji. Bog je u ljudima. U čovjeku. I to nešto što nosiš u sebi i što propovijedaš, a što je naučeno, ne možeš nazvati vjerom, jer vjera je nešto što ili imaš ili nemaš.

Moja i tvoja vjera se razlikuju. Znaš li po čemu? Moja dolazi iz srca, tvoja je naučena, usvojena. Nije tvoja. Moja vjera je ona u Univerzum. Zvijezde. Ljude. Bića. Ona koja ne sudi, ne etiketira, ne govori nekome što treba raditi.

Moja vjera ne dijeli ljude po nacionalnosti, boji kože, spolu ili vjeroispovijesti. Moja vjera dozvoljava čovjeku da bude ono što jest. Moj Bog je debeo i nasmijan, jer ja sam takva.

U svakom čovjeku je Bog. Onog trenutka kad negiraš i poniziš čovjeka, ponizila si i tog Boga kojem se toliko moliš. I ako misliš da je tvoja vjera bolja od moje, zapitaj se koga si ti spasila.

Vjera u koju ti vjeruješ je crkvena dogma. Ona je spalila hiljade žena. Silovala milijune dječaka. Uništila tisuće života. I ako očekuješ da se klanjam tom “Bogu”. Žao mi je. Ne mogu.

Moj Bog je u očima beskućnika. U igri napuštenog psića. U osmijehu djeteta koje nije gladno dočekalo jutro. Ja ga ne dočekujem na oltaru. Ne postim radi njega. Ne vršim propovjedi. Moj Bog od mene to ne traži.

Dovoljno je da budem čovjek. I ništa više. To je najteže, složit ćeš se, ali i jedino potrebno.

Jer kad bih radila nešto u ime Boga, bila bih ista kao i oni koji ubijaju. Raditi nešto u ime nekoga, znači odbaciti odgovornost za svoja djela. Ne biti hrabar. Ne očekivati posljedice. Ne biti spreman na suočavanje.

Ja to nisam. Ono što ja radim – moje je. I za sve to nemam opravdanja. Moje greške su moje. Moji porazi su moji. I ja se nosim sa tim. Suočavam. Ne bježim. Moja odgovornost je samo moja.

Ako ne shvaćaš, vrijeme je da shvatiš – ljudi poput tebe stvaraju mržnju. Znaš li zašto? Upravo zato što govore da nešto rade u ime Boga. Svog Boga. I onda tako ljudi osuđuju tog Boga. Tu vjeru. Tu naciju. Umjesto da propituju značenje tog čovjeka koji se sakrio iza svog Boga.

A ako se skrivaš iza svog Boga, zapitaj se zašto taj Bog nije u tebi? Možda nema dovoljno mjesta da stane. I znaš da nema. Jer ga nikad nisi ni pustila… Da bi čovjek istinski mogao postiti, on treba spoznati što je glad.

Razmisli o ovome. Želim ti da pronađeš sebe. Mislim da si se izgubila.

 

Sanja Paraminski (Astro Aisha)