“…Trebam taj dodir očima,

treba mi ljubav,

treba mi netko tko to zna…”

Spoje se i sukobe u nama dijelovi animalniji (Ovan), sa dijelovima naših pripadanja (Vaga).

Zagrli nas jačina, pa se raspemo, ponekad polomljeni, ponekad ulovljeni. Ponekad svoji ili nečiji. Guta nas naizmjenična potreba da budemo svoji, ali i nečiji.

Ostati u vezama i brakovima ili se razdvojiti? Krenuti dalje sa prošlošću ili sa nečim novim? Biti sebični ili tolerantni? Opraštati ili ne zaboraviti? Spomenuti. Prešutjeti. Izgristi sebe, ili njega ili nju?

Mjesec u Vagi i Sunce u Ovnu privučeni svojim odbijanjima suludo vode borbe na 14. stupnju.

Da li ste ikad zavijali sami na sebe, otpuštajući glasove dubina. Da li vas je ikad izjedala želja, umočena u okus drhtaja. Da li ste ikad pali na nečije tijelo, potpuno odabrani da tu i pripadate?

I netko je svoje konce zavukao pod vašu kožu, upravo postajete nespremni na bijeg. Čudno je kako u nas prodiru ljudi. Njihove daljine. Jezici. Način nošenja sebe. Njihovo jutarnje buđenje. Njihov strah. Čežnja. Njihovo nešto. Ono. Što nikad nije bilo naše. I čudno je kako zamišljamo tuđu kožu.

Ti mirisi. Oporo se trzamo u njima. Dotiču nas prstima, ne dotaknuvši ni pedalj naše blizine. Mi smo u njihovom dahu. U svakom uzdahu. Ponekad utopljeni. Strepimo. Da li je moguće da hiljadu nekih dalekih ljudi, čini naše živote budnima?

Gdje nas tjera to ludilo? Zamišljenost. Osjećaj bivanja pod njihovim prstima. Kao, tu su. Ulaze u naše živote potpuno nepozvani i ne odlaze. Ni ne slutivši, što nam čine.

Zar ne postoji razlog zašto su naša misao? Zašto nas je, nekad, negdje, univerzum spojio sa njima? Postoji. Taj odgovor koji ne znamo, a možda ni ne trebamo znati…

Oni su tu. Mijenjaju nas. Udišu nas. Grizu. Trgaju. Jer Pluton u Jarcu nosi tajnu prošlosti. Karme. Negdje smo nekad sa njima dijelili nešto. Pluton kvadrira Mjesec i Sunce. Otimamo se toj borbi.

No, jači nismo. Žeđ u našim venama, žeđ je jača od nas samih. Prosto im pripadamo. Mnogo više nego sebi i to nas čini da šetamo po opasnim rubovima. Po ivici. Čineći nas dovoljno ludima da im damo i posljednji pedalj kože. Jer oni nas umiju probuditi . A to je, jedino važno.

U istom trenu, retrogradni Saturn u Strijelcu kvadrira Neptun.

Tako nam nedostaju iluzije. Maštanja vraćanja u prošlost. Tako nam nedostaju daljine i dozivi. Negdje. Netko. Tako nedostajemo sebi samima. Utažimo glad prvim masakrom duše, jer ne možemo joj pružiti više… od tog. Trenutka, koji je nekada, negdje, obećavao.

I drhtimo. Kao posljednji oleandar u noći. Jer što više možemo? Netko nas je istjerao iz nas samih i sada moramo umjeti živjeti sa tim. A jedina istina je… da ne umijemo.

Prosto smo nečiji više nego što nam je dato. I beskrajno tragamo… promijenit će nas to, ako nas već nije izmijenilo. Treba mi netko, tko me gubit sporo zna…

 

Astro Aisha