“Ponekad zatvorim sebe u mrak, da osjetim koliko sam svijetla…”

Povučeni u svoj svijet, duboko zagledani u sebe. Skočili bi i preskočili, najradije, sve što nas muči. Naše otriježnjenje.

Svijet gledamo očima ubojitih preživjelih gavrana. Jesmo li spremni za najveću bitku u svom životu? Biti sretni.

Osmijeh leluja na licima. Više nas ništa ne dodiruje. I kad boli, kao da boli neko tuđe tijelo. Jesmo li se u susretu sa Saturnom zaista skamenili? Razbili smo zid glavom. Prizor koji nas čeka i više je nego lijep. Venera korača nadomak Strijelcu. Toliko nas još života čeka.

Uzbuđenje u nama, kontrolirano i dozirano. Ne jurimo i ne nadamo se. Potpuno smireni u sebi prihvaćamo svaki novi obzor. Suočeni sa saznanjem da možemo mijenjati samo sebe, neopterećujemo se više drugima.

Sve što nam drugi rade, njihova je karma. Kako reagiramo na njih, naša je karma. Potpuno pomireni sa trenjem u našoj koži. Ježi nas pomisao na strast života. Opušak na vrhu našeg jezika više ne peče. Rekli smo tišini sve što smo imali reći.

Ljudi nas uporno lažu, misleći da im vjerujemo. Ne trepćemo i ne odgovaramo. Misle da prihvaćamo njihove riječi kao istinu, no ne znaju oni da sto smo proživljenih života ispred njih. Mi znamo tajnu koju čuvaju. Puštamo ih da misle što hoće.

Hod u našim venama žubori. Potreba za samoćom je naglašena. Svi nešto zahtijevaju i traže, obaveze nas razapete drže na sve strane, ali centar našeg bića sada je mir. U trenu kad to odlučimo – ne može nam nitko ništa.

Stižu zakašnjeli ljudi, zakašnjele emocije, zakašnjeli novci i darovi. Čistimo sebe. Predugo smo čekali. Svako smeće sada mora biti bačeno. Pa i ono ljudsko. Mi raspoznajemo mane u drugima, ali ih ne osuđujemo.

I ljudi se čude, kako tako olako sa osmijehom progutamo sve fekalije. Zar nama da ne bude dobro zbog drugih? Otrovi uvijek nagrizaju svog vlasnika, bočicu u kojoj stoje. Znamo to jako dobro.

Nama odavno nije svejedno. Sada izgledamo tako. Čistilište života u našim je rukama. Kao u devetom krugu pakla, odigravamo posljednji krug. Kada postanemo ravnodušni, pomireni, suočeni, tada bivamo najmoćniji. Odupiremo se  svađi, ljubomori, posesivnosti. Znamo da nije naše ništa što nam nije dato. I ljude to najviše čudi.

Zašto ih ne želimo obilježiti? Pomokriti se na njih u znak našeg posjedovanja? Zašto ih ne želimo ugroziti, utopiti, učiniti da nestanu? Zašto ih ne želimo oteti i preoblikovati kako želimo? Zašto ih gledamo u oči sa osmijehom, dok znamo da nas lažu?

Svijet koji oni žive, davno smo proživjeli. Nokti grebu. Koža puca. Rađa se neki novi svijet. Vrata širom otvorena stoje. Neka uđe tko treba. Neka ode tko misli da treba otići. Mi ne zaustavljamo vrijeme, jer znamo da ne umijemo voditi borbu sa tim divom.

Prepuštamo se. Ono što mnogima nikad nije uspjelo. I živimo, ono što nikad neki neće znati.

Dah. Mi umijemo da postavimo svakoga na svoje mjesto. Ponajviše sebe.

 

Astro Aisha