“Postoji li negdje kirurg čije ruke su čarobne, da tako rastegne moje tijelo, da kada odem ostanem?”

Pun Mjesec dočekao nas je 9. rujna na 16 stupnjeva Riba.

Njegov utjecaj kulminacija je protekla dva tjedna, ali i nastavak priče koji nas očekuje do novom mladog Mjeseca.

Uzdahnuli smo kao da se cijeli ocean našeg bola prelio u ruke. Ljubav ima okus mentola. Ništa nas više ne može probuditi osim te hladnoće. Stojimo usred potopa naših emocija i pitamo se kako su preživjele. Nešto nam govori da će sve biti dobro.

Zatvaramo svoj svijet pred najezdom svoje refleksije. No, ovoga puta previše smo protočni. pa svatko gleda, i naše suze i naše osmjehe. Rastapamo se gdje stignemo – u krevetu, pod stolom, u hodu, u mislima, u glasovima, u sjećanju. Zar to ne može biti dobro?

Kad uhvatimo sebe kao u ponovljenoj epizodi života. Ovo se već dogodilo zar ne? Na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme. Plakali smo nekad davno. Voljeli. I opet obrisi imaju iste konture. Opet plačemo i volimo. Smijemo se sami sebi. Šamar života nas je probudio, sada nas nešto mora ubiti. A tko to čini bolje od ljubavi?

Ljudi se pojave pa iščeznu. Gdje su, pitate se. Kao da je muk proparao nebo. I jeka vaših glasova napuknutih žica, dodiruje oči. Želite izrezbariti njega iz sebe, ali vam ne ide. Ne lažite se, nikad vam nije ni išlo.

Postajete svjesni da netko ima dio vas. Posjeduje vas kao crpka benzin. Kao plinska boca plin. Zapaljivo sagorijevaju vaši naumi da se oduprete svemu. Uzalud. Mislim da je odavno tu.

I kao u nekom filmu, poželite nastavak. Doći će. Mora. Mjesec u Ribama nema kraja. Uhvatit će vas opet u svoj kolosijek i zaplesati na ponoćnoj terasi vašeg uma. Osjetit ćete ponovno bliskost i sve što ste htjeli. I vrtjeti ćete se u krug. Opet i iznova. Sa njim, sa njom. Bez prestanka.

Oni koji su se utišali u prošla dva tjedna, opet će se pojačati. Stizat će poruke, izjave, emocije, bunila, htjenja, susreti. I opet će sve biti dobro, do neke nove rapsodije. Neuokvireno, nedefinirano, i vaše i moje i tvoje.

I grist ćete usne i prolijevati suze, i nećete znati ni kuda idete ni do kuda ste došli. I sanjat ćete i maštati. I bojat se. I drhtati. I biti usnuli trag na nečijoj koži. Tamo gdje ste već disali. Prepoznatljivo izgubljeno svoji. I borit ćete se sa mislima, panikama i očajem.

Jer što je to što zapravo imate? Sa kime dijelite sebe? Dijele li ti ljudi sebe sa još nekime? Jeste li jedini ili to nikada niste ni bili. Tko ste kada vas nitko ne gleda? Tko ste kada ste sa njim? Sa njom? Sa samim sobom? Vole li vas ili ne vole?

Progutat će vas pitanja. Mokro će kliziti po vašem tijelu. Nebitno je kuda odlazite. Bitno je od kuda ste krenuli. Ako ne znate na čemu ste, možda ni ne trebate znati.

“Hodaj, nebo strpljive voli. Hodaj, možda se ipak sve u dobro pretvori.”

 

Astro Aisha