Mars je ušao u kvadrat sa Jupiterom u Lavu. Ovih dana baš slušam priče o uspješnim mladim nadama iz svijeta sporta (Mars) koji su, zbog nedostatka podrške u svojim zemljama, odlučili pronaći budućnost u inozemstvu (Jupiter).

I to je ta borba na koju nas kvadrat tjera. To je taj pakao koji se mora prijeći do uspjeha. To je ta energija koja unatoč svim preprekama pronalazi svoj put. To je ta hrabrost koju posjeduju samo rijetki.

I nažalost, ovaj kvadrat bit će svjedok još jednog krvoprolića u Gazi. I ponovo će se cijeli svijet zgražati, bez da učini išta. Jer svatko misli da je to nečija osobna borba i da će netko drugi reagirati.

I opet će svatko pronaći neki izgovor i neko opravdanje, jer sada “vjera” služi kao oružje pokolja. I opet će se sravniti sa zemljom, sve što može. I tisuće ljudskih života će padati kao kiša, kao da nam smrti nije dovoljno. I možda se negdje, nekad, u nekom trenutku svemira, zapitamo što možemo učiniti da rat prestane?

Možda se dogodi i neki šamar, neka šaka, neki metak u čelo, baš ispred nas ili nama, pa shvatimo da smo itekako dodirljivi. Da Gaza nije drugi svijet. To je naš svijet. Svijet koji odumire pred našim očima.

I te tisuće djece koje simbolizira Jupiter u Lavu, beživotno će ležati u tom našem svijetu. U svijetu kojem ćemo sutra koračati nasmiješeni i vedri, jer eto – nas je zaobišlo. Nije vaše dijete među mrtvima, ali tko kaže da već sutra neće biti?

I onda, sa druge strane, zastrašujuće slike izraelske djece koja po bombama ispisuju poruke. Zar nikoga ne plaši činjenica da su ta djeca toliko bolesno izmanipulirana mržnjom? Pa oni će sutra biti vaši susjedi, prijatelji, doktori, savjetnici, predsjednici država. Zar nikoga ne užasava to odgajanje u mržnji? Ta poremećenost moralnih vrijednosti?

Odgajajte djecu koja se neće morati oporavljati od svojeg djetinjstva niti uništavati tuđe.

Zar se nitko od “vjernika” ne zapita koliko je daleko religija otišla? Kao da masovna ubojstva u prošlosti nisu bila dovoljna. Sveto? Što je tu sveto u moru tog crvenila? Tih razbacanih tijela, tih vrištanja?

I kao, reći ćemo ovo je 21. vijek. A po čemu to, molim vas? Po tehnologiji? Da. A po ljudskosti? Po ljudskosti mi nismo za nigdje.

I onda čovjek pogleda ove užasne slike i snimke ratova. Pa sa druge strane baci pogled na djecu koju svakodnevno susreće. Pa onda ugleda one koji plaču i vrište i drame, jer nemaju najnoviji mobitel, jer roditelji ima nemaju što ponuditi osim kupovnih stvari, jer njihova nezasitnost nema granice.

I prosto ne može proći dan, a da se čovjek ne upita – Da li znate koga to odgajate?

I umjesto svih nepotrebnih i uzaludnih školskih predavanja, trebalo bi djeci puštati ovakve snimke. Ovakvu stvarnost. Ovakve sudbine. Pa da možda shvate koliko su zapravo sretni što su uopće živi i što postoje. Možda bi to na tren promijenilo njihovu razmaženu prirodu.

Jer ako netko misli da je vrištanje djeteta u supermarketu, jer mu roditelj ne želi kupiti nešto što on želi, i vrištanje ove djece koja stradavaju u ratu, jednako, onda taj isti ima gadan problem.

A imamo problem imamo i mi kao društvo. Koje ne reagira. Koje dozvoljava. Koje se ne bori i koje se ne protivi. Jer iako su mnogi ustanci organizirani ovih dana kako bi zaustavili rat, očito je da nisu dovoljni.

Milijune ljudi će lakše privući pred male ekrane neka TV serija, nego na ulice jedan rat. Jer kao da se tako rado utapamo u masi otupljenosti i kao da nas se ništa ni ne tiče.

A onda ćemo već sutradan zapitati sebe zašto nam nešto ne ide? Zašto kiše padaju usred ljeta? Zašto ne možemo normalno na godišnji odmor? Zašto nas guše ratama kredita? Zašto smo nezaposleni? I milijun tih “zašto” vrtjeti će se po glavama mnogih, baš onih, koji nikad nisu ustali u obranu nikoga.

A odgovor će biti pravi i jedini – Bolje niste, ali zaista niste, ni zaslužili.

 

Astro Aisha