Velika većina ljudi stalno, konstantno, živi u velikom strahu, bili ga svjesni ili ne. Ako su ga svjesni, onda sve odluke i sve izbore jasno vrše vođeni strahom. Ukoliko ga nisu svjesni, tim gore po njih. On živi u tamnom dijelu njihovog “unutarnjeg podruma” i izviri najčešće kada im je najljepše, kada su najopušteniji i kada ga se nimalo ne očekuje, kada “spuste gard”.

Često puta je jako teško detektirati strah u “pozadinskoj priči” bilo koje odluke, izbora ili djelovanja. Zakamuflira se plemenitim opravdanjima i namjerama. “Ali ja samo brinem o njenom zdravlju”, kaže čovjek koji svoju ženu i za najmanju prehladu tjera doktorima, dok u pozadinskoj priči vrišti strah od gubitka voljene osobe.

Da, strah od gubitka je gotovo najčešći. Gubitka novca, posla, stvari, statusa, moći, prijatelja, muža ili žene, partnera, djece, pažnje, ljubavi… I u konačnici, života. A ako život sagledavamo samo sa pozicija materijalnog postojanja, on nikada neće imati smisao. I svaki gubitak opipljivih, materijalnih stvari činiti će se kao strašni hir sudbine ili pak deterministički nenadoknadiv.

Ako svoju identifikaciju, i vrijednost, sagledavamo samo i isključivo s pozicija ostvarenog materijalnog blagostanja i obilja, lako možemo zaključiti što u tom slučaju potencijalni gubitak znači – katastrofu. Prestanak postojanja na jedini poznati i smisleni način i pad u ponor vlastite bezvrijednosti. “Ja sam gotov, ne vrijedim ništa, nemam više pozicije i status u društvu, jer sam morao prodati auto i kuću, zbog kredita. Bolje da sam umro.”, kaže mi u jednom razgovoru dojučerašnji uspješni biznismen nakon problema sa tečajnim razlikama i švicarskim francima.

Trebamo biti svjesni, i stvarno konačno osvijestiti, da sve što se može izgubiti ili što nam netko može uzeti, ukrasti ili oteti, ionako nikada i nije bilo naše. Mislim na materijalno vlasništvo, na ono što smatramo svojim i na što polažemo neko naše pravo. I čim veću dramu oko nečega stvaramo, jača je naša vezanost za to. A osjećaj sigurnosti pada. Jer zaista se ne možemo osjećati sigurno, ako nam nešto bitno i značajno, sutra već igrom sudbine može nestati ili biti oduzeto, zar ne?

Iz toga proizlazi da mi zapravo ne posjedujemo ništa, a to što smatramo da imamo zapravo posjeduje nas. “Joj, pa ne mogu otići od kuće na dva dana, zamisli da nam netko provali.” Razumska briga je sasvim razumljiva, ali opsesivno, paničnim strahom protkano ponašanje, to zasigurno nije. Vezanost i vlastita sloboda su dva nespojiva pojma, sile u koliziji.

Također, trebamo osvijestiti da određene gubitke ne možemo spriječiti, isto kao i da smo na nekoj razini za određene gubitke mi sami odgovorni. Ma koliko nam to bilo (možda samo “na prvu”, bez dubljeg razmišljanja) neprihvatljivo i neshvatljivo. Ne možemo spriječiti da naši voljeni jednom i odu; ne možemo utjecati (sad, u ovom trenutku) na globalno-političko stanje i bankarski sustav koji u velikoj mjeri utiču na naše živote; ne možemo uticati niti na nekog lopova čija je životna odrada možda shvaćanje pojma osobnog vlasništva i osvještavanje vlastitih potencijala za stvaranje.

Možemo samo odabrati, u određenoj situaciji koja je pred nas “servirana”, postavljati se drugačije, misliti drugačije, raditi drugačije. Možemo odabrati na izazov odgovoriti drugačije. Gubici nas čeliče i jačaju nam volju, te kroz njih možemo shvatiti, pa i riješiti se svoje vezanosti, ili pak vratiti određene karmičke dugove. Jer, zašto nam se srce slama, nego zato da bi se otvorilo, ma o kojem “okidaču” da se radilo.

Naše je, zaista naše, ono što nam nitko ne može uzeti, niti oduzeti. Ono što se ne može izgubiti, ali se može i treba pronaći. Ono što je u nama, što je sastavni dio nas. Što je utkano u svaku našu stanicu i poru kroz koju dišemo. To se zapravo uopće ne može opipati, niti vidjeti. A sve ostalo je – prolazno.

 

Žaklina Ivana