Ponukana pitanjem kojega sam krajičkom oka vidjela na jednoj FB objavi “Koliko znate postaviti granice u odnosima?”, zamislila sam se. Zapravo, pitanje me odnijelo u neki moj pretinac podruma nesvjesnoga, koji više i nije toliko neosviješten (palim ja svijeće redovno), no još uvijek je donekle živ.

Onda sam u sjećanje prizvala mnoštvo ljudi s kojima sam tokom godina radila, koji su se, isto kao i ja, spotaknuli o to pitanje. I još i više o njegovo rješavanje. Odgovor na njega je, pretpostavljate, “Malo, ili jako slabo”. Zašto? Odgovor možemo potražiti prvo u trans-generacijskom prijenosu uvjetovanja, šablona, uvjerenja i nametnutog “ispravnog” načina razmišljanja i ponašanja predačkih strana naše loze.

Sigurno su vam poznate izjave mama, tata, deda, baka, ujaka, teta – To se tako radi, to tako mora biti, to se ne smije, nije primjereno, budi sretan/na s tim što imaš, šta biste vi htjeli pa nigdje ne cvjetaju ruže, bolje vrabac u ruci nego golub na grani, previše očekuješ i tražiš, šuti zbog mira u kući, ma to ti je žensko samo troši, neka ga neka “šara” bitno da se vrati kući, tako ti je to pomiri se na vrijeme, itd. itd. itd., niz slobodno nastavite shodno vašim iskustvima. Poznato?

I kako onda u takvom ozračju odrastanja, kada nastaju gotovo svi naši programi, na koje se tokom života nakalemi nebrojeno potprograma, uopće znati da granice postoje? Da ih trebamo imati? Da ih trebamo znati postaviti? Da na njih imamo pravo? Da su dopuštene, dapače, nužne?

I kako onda uopće znati odakle početi? Kako znati što one znače? Koje su nam vrijednosti na osnovu kojih bi se trebalo osvijestiti da preko njih ne damo nikome? Kako znati tko smo, da bismo nekome drugome mogli reći “ne možeš dalje”? Kako reći “ne”, kada pozadinski program nesvjesnim automatizmom postavlja “moraš”?

Da, puno pitanja. I netko na početku putovanja prema samome sebi uplašeno može doći do zaključka da je put do odgovora nedostižan, dok onima koji o tome niti ne razmišljaju mogu se činiti potpuno nerazumljiva i komplicirana. Ma kome još treba o tome glavu razbijati? Daj, natoči još jednu.

Često je i meni od muke dolazilo, ma ne jednu, nego tek jednu u nizu. Da sam odgovore, ili barem dio njih, znala kada mi je trebalo, možda ne bih sa 23 godine u 6 mjeseci sasvim posijedila, možda ne bih sa 26 oboljela od karcinoma i sa 30 prohodala dva infarkta, možda bih smogla snage u 37. izbjeći razvod, možda bi me amnezija u 43. poštedjela i neumitni slom u 48. u širokom luku zaobišao. Ali nisam znala, ne dovoljno. Sada znam daleko više i otkrivam dnevno puno dublje.

I tu dolazimo do drugog dijela, do naličja kovanice zvane “postavljanje granica”, a ono se zove “napuštanje i neprihvaćanje”. I selimo se iz socijalnog miljea u onaj još kompleksniji, osobni. Ali, u onaj u kojem jedino možemo napraviti pomake, promjene i potaknuti osobni rast i razvoj. Kao što (nadam se) već dobro znamo, jedino na sebe možemo i trebamo utjecati, ni na koga drugoga. I možemo postići da našim djelovanjem i snagama budemo oni zadnji u tom generacijskom prijenosu i nizu, štit našim potomcima.

Napuštanje je jako bolna tema, mnogi je niti ne žele priznati, a kamoli u mračnom i prašnjavom, paučinom isprepletenom podrumu svog nesvjesnog, osvijetliti tu krvavu ranu. No, ona ipak kod mnogih postoji. I ostavila je za sobom ožiljak koji nas stalno, dokle god ne skupimo ogromnu hrabrost i snagu, podsjeća na taj suštinski dio nas koji je shvatio da nije dovoljno dobar, da ne vrijedi, da ne valja. Jer da nije tako ne bi nas napustili, zar ne? Da su vidjeli našu vrijednost ne bi nas mogli ostaviti, napustiti, zapustiti, nije li tako? Da su nas voljeli, ne bi nas mogli zanijekati, ili se varam?

Ta se šablona i uvjerenje proteže čitavog života i utiče na apsolutno sve odnose koje uspostavljamo, prijateljske, partnerske, rodbinske, poslovne. Sve. Jer iz svih njih vrišti onaj dio nas koji želi biti prepoznat kao vrijedan, i pažnje, i vremena, i razumijevanja, i ljubavi. I baš zbog toga “postavljanje granica” ostaje nepoznat pojam. Jer se trebamo svidjeti, jer nas trebaju uočiti, čuti i percipirati. Pa zbog toga moramo napraviti sve, i više od svega, da naša osobna vrijednost dođe do izražaja, da budemo konačno prepoznati.

I tu se upadne u rupu iscrpljivanja do pucanja, ali (pogađate?) bez kvalitetnog pomaka. Paradoks. Dok se ne iscijeli prvotna trauma i osvijesti vlastita vrijednost samo za nas, bez ikoga drugoga u igri, pomaka neće ni biti. Dok sami ne shvatimo i razumijemo i osvijestimo tko smo, koja nam je vrijednost, koje prednosti i vrline, a koji nedostaci i mane, nećemo se pomaknuti s mjesta.

U konačnici, nakon godina rada i muke, dođemo do pozicije da shvatimo da je to tek dio naše bolne prošlosti, koji nas je oblikovao tako dok ga nismo izveli na svjetlo dana. Da nad nama neće imati moć, osim ako je dobrovoljno ne predamo u tuđe ruke. Pitanje koje treba postavljati sebi, svakodnevno kao mantru, je “Napuštam li ja sam sebe? Gdje? Kako? I, zašto?” Da bi se vraćali, ponovno i ponovno, na osviještenu i radom postavljenu, rutu svog Puta.

S neprihvaćanjem je vrlo slična priča, koja slijedi nakon osvještavanja vlastite vrijednosti. Mnogi nas neće prihvaćati, jer nismo više “na izvol’te”, izmijenili smo se, “postali sebični”. Neće prihvatiti niti našu osobnost i vrijednosti takve kakve jesu. To je životna činjenica, od koje nitko ne može pobjeći. Kako bi rekli stari ljudi “Nitko se nije rodio da bi svima ugodio”, ili “Nisi Nutella da te svi vole” (makar, pouzdano i činjenično znam, da niti nju ne vole svi).

Opet, nije jednostavno osjećati se kao autsajder, svatko bi želio pripadati (obitelji, skupini, zajednici, grupi, društvu), socijalna smo bića i to nije zanemarivo. U priču se vrlo često, uz napuštenost, uplete i grozan osjećaj usamljenosti i odvojenosti od svega i svih.

Rješenje je jednostavno i stoji nam pred nosom. Možda ga zato previđamo. Osvještavanjem i shvaćanjem da kada smo svoji, kada ne glumimo, kada imamo toliko hrabrosti biti jednostavno mi, upravo takvi kakvi u tom trenu jesmo, tada, tek tada se oni slični nama i oni sa kojima se vrijednosno i vibracijski poklapamo, pojave u našim životima.

I prihvate nas, i mi prihvatimo njih. S lakoćom, bez borbe i muke i iscrpljivanja i stalnog preispitivanja. Stvorimo svoje “pleme”. Tada sve rane počnu zacjeljivati i sve puzzle ulegnu na svoje mjesto. Nismo sami, nismo ludi, nismo neprilagođeni, nismo čudni. Drugačiji smo, kao i svi ostali. Samo nismo pristajali uz tuđe “drugačije”.

Pitanje koje u ovom dijelu treba postavljati sebi (svakodnevno kao mantru) je “Gdje, kako i zašto ja ne prihvaćam samog sebe u potpunosti?” Neprihvaćanje od drugih je tek ogledalo koje nam zrcali ono što trebamo riješiti sa samima sobom. Posao je to, u kojem nam uvijek zaista treba pomoć i podrška.

Da bismo mogli “postaviti granice” moramo spoznati i osvijestiti koje su to NAŠE granice. Koje su to VAŠE vrijednosti koje, ni pod koju cijenu, ne date gaziti? Morate prestati misliti “tuđom glavom” i prihvaćati uvjetovanja i uvjerenja koja s vama ne rezoniraju, koje su vam “van pameti”, iako “se to tako radi”. Morate pročistiti mulj u glavi i uspostaviti svoje stavove, svoja mišljenja, postaviti svoja pravila.

Zatim dobro prokontemplirati do kuda idete u davanju, pomaganju, bivanju pri ruci, empatiji, praštanju – a da ne povrijedite i ne oštetite samoga sebe. I zašto, koja je pozadina, koji dio nesvjesnoga eventualno još uvijek gura u krivom smjeru i poteže vagu prema dolje.

I onda polako, ne agresivno, početi izražavati sebe, na sitnijim primjerima da se stekne rutina, hrabrost i samopouzdanje, pa onda dalje dosljedno dok god ne budete zadovoljni odnosima. Koji, da napomenem, svakako trebaju biti obostrani.

Ako napisano rezonira s vama, vidite da ste zapetljani bez izlaza, a htjeli biste postići takvu razinu svjesnosti i “auto pilota” da vam postavljanje granica i odnosi sa drugima ne budu problem, javite se, da zapetljano klupko počnemo raspetljavati. Isplati se. Imam još pokoji as u rukavu. A granice, kao i ostale nacrtane linije, mogu se širiti, uziti, postavljati, brisati, ukidati, revidirati – sve prema potrebama.

 

S ljubavlju,

Žaklina Ivana