Imamo prilike da vidimo odrasle ljude koji ne mogu da se izbore za sebe u svom okruženju. Ne idu ka svojim ciljevima, troše vreme na manje bitne poslove ili obaveze, ispunjavaju želje ukućanima, šefovima, ili su potčinjeni partneru…

Po pravilu uvek imaju opravdanje za svoj neuspeh ili za to što se ne bave onim što ih najviše ispunjava. Često nisu ni svesni svojih istinskih želja i potreba. Dok “idu uz dlaku” partnerima, roditeljima, kolegama, komšijama i ne primećuju da su u otporu prema svom životu.

“Sklonite se od ljudi koji žele da omalovaže vaše ambicije. Mali ljudi to rade, dok oni istinski veliki čine da i vi osećate da možete postati veliki. Kada radite na tome da svoje planove i želje ostvarite, pazite sa kim se družite. Provodite vreme sa ljudima koji slično razmišljaju i žele, i čiji su životi takođe ispunjeni smislom. I vi budite takav prijatelj svojim prijateljima.” (Mark Tven)

Kada se treba uključiti u sopstveni život?

Pogledajte u svoje lične karte i utvrdite da li ste “kalendarski” odrasle osobe. Ako jeste, onda to prihvatite kao svoju odgovornost. Razmislite o tome sa kim se družite, sa kojim osobama provodite najveći deo svog vremena, da li vas kvalitet tih odnosa vodi ka vašim ciljevima ili vuče od njih na neku “tuđu” stranu? Čekate li trenutak opraštanja od ovog sveta da biste se suočili sa neostvarenim željama i ciljevima?

Jeste li zadovoljili primarne potrebe?

Potreba za preživljavanjem je naša osnovna potreba. Ako kao odrasli još uvek “plaćamo” ono što smo već dobili po rođenju, onda trošimo sopstvenu energiju na nešto što je, činjenica je, sada bespotrebno. Nijedan naš izbor koji se drugima ne sviđa ne može realno da ugrozi naše preživljavanje.

Ako se plašim da iskažem sebe pred kolegama i šefovima, jer verujem da ne mogu da preživim ako se oni ne budu složili sa mojim mišljenjem, teško da ću se ikada i ispoljavati. Ako verujem da ne mogu da preživim bez partnera, moraću svašta da tolerišem, jer nemam kapaciteta da se izborim za sebe, i ostaću u “obezbeđivanju svog sredstva” za život.

Razmislite da li ste vi sada, u ovim godinama, sposobni da preživite bez roditelja ili drugih osoba, aktivnosti ili pojava za koje se kačite? Da li možete bez trčanja, pecanja, šefove zaštite, navijačke grupe, grupe drugarica za šoping ili nekih drugih navika koje ste vremenom usvojili da biste zadovoljili potrebe drugih?

Ako imate doživljaj da ne možete, oni su za vas i dalje veoma moćni. Želite da ih imate uvek uz sebe, a u isto vreme ih i podsvesno možda mrzite, jer vas sputavaju u zadovoljavanju vaših autentičnih potreba. Kažu, “Čitaću kada odem u penziju”, “Sa unučićima ću ići na pecanje”, “Spavaću dokle ja hoću kada se udam”, jer to sve sada nije izvodljivo…

Ako verujete da ne biste preživeli bez određenog objekta, onda će vaša potreba da zadržite taj objekat za sebe dominirati vašim životom i nećete biti u stanju da zadovoljavate bilo koje druge svoje potrebe.

To znači potpuno podrediti sebe, uz korišćenje različitih oblika manipulacije – poništavanjem sebe, kontrolisanjem drugih ili “malo hoću – malo neću” stavom. Dok zadovoljimo sve “nadređene” i “važnije” malo vremena i energije ostaje za ispoljavanje naše autentičnosti  i zadovoljavanje ličnih potreba. Duboko u nama ostaje osećaj da “to nije ono pravo”, “da zaslužujemo bolje” i “da će jednoga dana doći i naših pet minuta”.

Psihička energija je ograničena, samo je pitanje hoćemo li veći deo iskoristi za kontrolu sebe i drugih ili na ljubav i za rad na razvoju sebe, i osoba koje volimo.

Autentična ličnost

Da bismo došli do aktualizacije sopstvene ličnosti, moramo razrešiti oprečna osećanja koja imamo prema sigurnosti i autentičnosti. Želimo da se osećam sigurno, ali to skupo plaćamo poslušnošću i poništavanjem sebe!

Kada kao odrasli biramo da je pripadnost grupi, organizaciji ili paru važnija od izražavanja naših ličnih stavova ili potreba, radićemo sve što treba da bismo bili prihvaćeni. Trudimo se da izgledamo slično, da slušamo istu muziku, imamo iste stavove, ne štrčimo…

Ako vam je u detinjstvu bila obezbeđena fizička bezbednost, normalna potreba koju ste imali je da pripadate grupi, naročito u  tinejdžerskom uzrastu. U jednom trenutku odvajanja od vršnjačke grupe u periodu adolescencije mi odigravamo situaciju iz ranog detinjstva kada smo se odvajali od majke radi istraživanja sveta oko sebe.

Tako je razvojno potrebno da se i kao adolescenti u jednom trenutku od grupe odvojimo i razvijamo lične stavove i vrednosti koje će biti integracija ono što smo pokupili od roditelja, idola, drugara i ostalih uzora iz detinjstva. Kada prođu kroz “naš filter” ostaju integrisani i čine sastavni deo naše ličnosti, naših ciljeva i ambicija.

Ako nas je majka u detinjstvu sa ljubavlju prihvatala prilikom našeg vraćanja iz kratkih ekspedicija u svet nepoznatog, mi smo imali više snage i jaču bazu za upuštanja u nova istraživanja i osposobljavali smo se za nova odvajanja.

Ali ako je majka bila jako ambivalentna ili nas kažnjavala, kritikovala, mogli smo ostati zaglavljeni u tome da nam je istraživanje i ispoljavanje sebe zabranjeno. Smem da radim samo ono što se mami sviđa ili samo sa njom smem u istraživanje sobe, dvorišta, parka, ljudi…

Tako ćemo se i kao odrasli zadovoljavati nagradama i mrvicama radeći ono što drugi, roditelji, partneri, šefovi, vođe, drugari, kolege od nas očekuju ili zahtevaju. Ne radimo pri tom ono jedino što bismo morali za sebe i jedino što donosi “glavnu nagradu” – ne borimo se za svoje lične ciljeve i ostvarenja naših istinskih potreba, želja i ambicija. Ne gledamo u sebe, ne istražujemo svoje potrebe, ne slušamo muziku svoje duše…

Kada zadovoljavamo potrebe drugih na način na koji oni to zahtevaju od nas, mi im u stvari ne činimo dobro, jer oni traže iz svog stepena razvoja. To znači da takav pristup ni za njih ne mora biti dobar, ali za bolje ne znaju.

Ako volite druge to ne znači da treba da pristanete na manipulacije koje oni od vas zahtevaju – da glumite dobricu, da budete uvek najvredniji, uvek poslušni, uvek slabiji, ili pak uvek jači, uvek pri ruci, da uvek obavljate stvari umesto njih.

“Kao” ljubav

Sada razmislite zašto ne idete ka glavnoj nagradi? Zbog “ljubavi” koju dobijate od grupe kojoj pripadate? Je li to stvarno ljubav, ako osobe sa kojima smo u odnosu nisu zainteresovane za naše potrebe? Da li se može nazvati ljubavlju nerad na potencijalima voljene osobe?

Izgradnja samopoštovanja

Pomučite se u nekom trenutku svog života sa sopstvenim tolerisanjem suprotnih osećanja prema osobama za koje ste vezani, a od kojih ne dobijate podršku za sopstveni rast i razvoj.

Da li možete da osetite u sebi ljubav prema njima, ljubav prema sebi i da vaše odluke uvek “pretežu” tako da ispoštujete druge, ali i ne zaboravljate na sebe?

Iako možda imate korist od poništavanja sebe pred njima, jer će vas više voleti ili kontrolisanja, jer će uz vas ostati, uzdržite se od takvog ponašanja kako bi dali vremena sebi da donesete ispravne odluke za koje ćete snositi odgovornost i iza kojih ćete stajati. Tek tada ćete osetiti poštovanje prema sebi.

Ako odlučite da ostajete u odnosu, ostanite bez umanjivanja sebe i gušenja svojih ciljeva i interesovanja. Ako odlučite sa izađete iz odnosa, neka to bude bez kajanja, i kada  u odnosu nema obostrane želje za rastom i razvojem.

Individuacija i separacija

Da bismo odlučili hoćemo li živeti na svoj ili na tuđ račun, moramo da proračunamo ili osetimo šta nam se više isplati.

Individuacija i separacija su jedini put koji vodi do samoizražavanja. Da bismo u njemu uspeli potreban nam je usmerivač psihe, sposobnost za donošenje odluka, sposobnost za tolerisanje oprečnih osećanja.

Kako da se izrazimo  u svetu odraslih osoba?

Samoizražavanju dajemo priliku tek kada osećamo da je naš život bezbedan, da smo sigurni, prihvaćeni i voljeni, da imamo poverenja u sebe i sopstvenu vrednost. Svi imamo jedinstvene talente i potrebu da ostavimo trag na ovom svetu.

Ako je ova potreba snažna, osoba je u stanju da se odrekne sigurnosti koju je u društvu za sebe stvorila i odriče se “sigurnog” posla, “sigurnog” partnera, “sigurnog” života u civilizaciji i bira da se bavi nekim neuobičajenim poslom, da ima partnera koji ima sličnu potrebu za samoizražavanjem ili, na primer, da živi u prirodi.

Potreba za samoizražavanjem menja dosadašnje kalkulacije sa životom – ako se osećamo dovoljno jaki da preživimo sami i osećamo samopoštovanje, jer ne zanemarujemo sebe zarad poštovanja moćnih osoba iz našeg okruženja, sledeća lestvica u našem razvoju je  samoizražavanje i samoostvarivanje. Samozadovoljstvo i ljubav prema sebi tada raste, a tako je imamo više i za sve ljude kojima želimo dobro.

Duhovno ispunjenje

Samoizražavanje može da nam donese i intelektualno, a na kraju i duhovno ispunjenje, kada izaberemo “spoznaju kroz ljubav” i kada našim izborima upravljaju vizije koje su iznad naših ličnih ciljeva, a za “opšte dobro”.

Ipak, ne može nam svaki humanitarni rad doneti duhovno ispunjenje. Pravi altruista se može postati verovatno tek u poznijim godinama. Ako se ovim poslom bavimo da bismo zadovoljili zamišljeni ili stvarni autoritet, onda nam on i ne može doneti pravo ispunjenje.

Tako je i sa perfekcionizmom i radiholizmom – ako su oba uključena, altruizam tada ne dovodi do ispunjenja. Možete videti stare ljude koji su živeli ispunjen život kako se sa mirnoćom i mudrošću posvećuju svojim unučićima.

Kako ne zaobići sopstveni rast i razvoj?

Najveću odgovornost imate prema sebi, na kraju i zbog vaše dece, ako ih imate, ili planirate da ih jednoga dana imate, jer njima su potrebni roditelji koji o sebi brinu. Sva optuživanja sebe samog i osećaj krivice zamenite usvajanjem racionalnog stava da smo pogrešiva ljudska bića.

Za odluke koje vam se čine preteške pronađite racionalni momenat za započinjanje aktivnosti odlučivanja. Strah od neuspeha zamenite željom za uspehom. Odbrane od odlaganja zamenite  suočavanjem sa izazovom.

Kada nastaje otpor kao odbrana od razvoja?

Obrasce za odnose u koje stupamo kreiramo još u ranom detinjstvu prema vrsti roditeljskog vaspitanja i našem temperamentu.

“Odrasli” mogu da se osećaju kao žrtve svojih roditelja, šefova, vođa… Povlače se pred moćnim autoritetom kada ih on kritikuje, ne ulaze u emotivniji odnos kada im ta osoba prilazi dobronamerno, a kače se kada autoritet odbija kontakt.

Dete koje je naučilo da vreba osećanja roditelja koji ima velike oscilacije u emocijama i ponašanju imaće ovaj obrazac ponašanja. Ono uglavnom odlučuje da se povuče kada oseti agresiju, jer se ne može predvideti jačina roditeljske reakcije. Zato potiskuje i svoju potrebu za kontaktom. Prigušuje svoje istinske potrebe, da ne bi izazvalo još veći bes roditelja.

“Odrasli” koji ne traže od života za sebe ono što im je potrebno, već uzimaju samo ono za šta dobiju dozvolu. U ulozi pomagača, dobročinitelja, vide svoju svrhu, dok na istinske svoje želje zaboravljaju.

Svi oni kojima godi ovakav oblik njihovog ponašanja, podržavaće ih da u tome nastavljaju i kritikovati ih kada odstupaju od obrasca. Korist koju imaju od ovakvog načina ponašanja je što time ne preuzimaju odgovornost za sopstveni rast i razvoj, jer dok je ona u rukama drugih, nisu krivi što se ne bore za sebe.

U ovu šemu ponašanja ući će dete koje roditelji odbacuju kada ono ne zadovoljava njihove standarde ponašanja. Ono nauči da mora da potisne sebe pred jačim, ako želi da preživi. Plaši se da se u potpunosti iskaže pred autoritetom, jer ima strah od kazne. Iako te figure više nisu otac ili majka kada on nije više malo dete, obrazac ponašanja ostaje, jer se u sve figure od autoriteta projektuju roditeljske slike.

Svaka šema ima svoje “Zašto?”

Koji god vas je razlog u detinjstvu opredelio da idete “od” svog razvoja, a ne “ka njemu”, valjalo bi u sadašnjosti ispitati njegovu vrednost. Otkrijte svoje autentične potrebe i sposobnosti i živite svoj život po svojoj meri, na svoj račun i za istinsku dobrobit ljudi koje volite.

 

Mirjаnа Kokerić