Sinoć je bila posljednja noć mladog Mjeseca odnosno Dijaninog (Artemidinog) srpa. Noćas, 30. aprila, kreće njegova prva četvrt, odnosno vidi se polovica Mjeseca. Pogledajmo u nastavku teksta što općenito donosi kvadrat Sunca i Mjeseca.

Sam Mjesec nema vlastitu svjetlost nego odražava svjetlost Sunca, a položaj Zemljine sjene odražava njegove mijene. Mjesec je pasivan ženski princip i kao takav ne može sjati bez aktivnog muškog principa Sunca. Ženski princip je tama, kreativnost, izviranje ideja, inspiracija, intuicija. Međutim, bez realizacije same ideje bile bi ništa, ostale bi samo lebdjeti u mislima. Za realizaciju potreban je aktivan muški princip, potrebno je stvaranje, odnosno napraviti nešto konkretno.

Na primjer, može se roditi ideja za neki tekst ili inspiracija za sliku, ali to bi ostalo samo kao ideja da se taj isti tekst ne napiše ili slika ne naslika. Isto tako samo pisanje ili slikanje bez kreativne umjetničke inspiracije, ženskog principa, nema snagu i ne budi nikakvu emociju ili dublji smisao. Zato je važno unutar sebe razvijati i uravnotežiti oba principa – muški i ženski, svjetlost i tamu, inspiraciju i realizaciju, Sunce i Mjesec.

Prelazak iz mlađaka u prvu četvrt, pa dalje prema punom Mjesecu uvijek je praćeno kvadratom Sunca i Mjeseca. Kvadrat je težak aspekt, daje prepreke i nesklad. Mladi Mjesec je vezan za početak ciklusa, za stvaranje nečeg novog, za sijanje sjemena, što bi svoj uspjeh trebalo doživjeti u vrijeme punog mjeseca. Međutim, na putu stoji kvadrat, prepreka. Čini nam se kao da je sve zapelo, preispitujemo da li ono što smo zasijali ima smisla i da li će dati plod. Također, kvadrat Sunca i Mjeseca daje nesklad između duše i ega, duša želi jedno a stvarnost je nešto drugo.

Današnji ulazak u kvadrat Sunca i Mjeseca naročito je težak pošto je jučer poslije podne Mjesec ušao u opoziciju sa Plutonom i Jupiterom, pa je izazvao teška emotivna stanja i drame. Kroz noć je napravio opoziciju sa Saturnom, što je rezultiralo da ne vidimo smisao u ičemu i da smo skroz zakočeni. No svaka prepreka bilo ona u nama ili ona izvanjska je tu da se riješi, da ju se makne kako bismo išli dalje prema realizaciji svojih projekata. Ako prepreka nije savladiva, onda treba odustati od realizacije i ne treba stvari gurati na silu. Prepreke tu i jesu da se iskristalizira treba li na nečemu dalje raditi ili odustati.

U vrijeme Mladog Mjeseca kada započinjemo stvari puni smo entuzijazma, poleta, energije. I Božice Mladog Mjeseca Dijana i Artemida prikazane su kao slobodne, neovisne, one koje trče i love. One su djevičanske Boginje, nije im potreban muškarac, jer u njihovo vrijeme Mladog Mjeseca, slabo je Mjesec obasjan Suncem. Međutim, od tog prvog entuzijazma i ideje potrebna je aktivnost, muška energija da bi se ideja realizirala. Ali prije same realizacije dolazi do prepreke, kvadrata, da se vidi ima li ideja smisla. Ako prevaziđemo kvadrat, onda sve jači postaje aktivni muški princip. Svjetlost Sunca sve više obasjava Mjesečevu ideju.

U pradavno doba smatralo se da je iz mraka, abisa, praznine, ženskog principa nastala prva tama, a zatim prva svjetlost. Drevne neolitske božice bile su stvarateljice iz same sebe, jer su u sebi sadržavale i svjetlost i tamu, muški i ženski princip. Zapravo bile su iznad spolne podjele, bile su vrelo stvaranja cjelokupne kreacije, ali radi ženskog principa rađanja češće su prikazivane u ženskom obliku. Licijska (dio današnje Turske) božica Leta bila je neolitska Velika Božica Majka koja je rodila Artemidu (Mjesec) i Apolona (Sunce).

Ona je u sebi sadržavala oba principa i muški i ženski i začetak i stvaranje, pa je iz nje cijele nastala prva podjela i prva dualnost, prvo razdvajanje na muško i žensko. Kasnije je ovo božanstvo prenijeto u Staru Grčku, gdje se Leta također smatrala majkom Artemide i Apolona, ali se izgubila izvorna bit samostvaranja pa joj je za ljubavnika dodijeljen vrhovni Bog Zeus kao otac njene djece. Da bi bili cjeloviti, realizirani i moćni unutar sebe moramo njegovati i mušku i žensku energiju, moramo je spojiti i biti u doticaju s njom, a tada možemo biti gospodari svog života i stvarati svemire.

Slično učenje o kreaciji nalazimo i u starorimskoj tradiciji i božici Dijani, koja se smatrala prvom tamom, koja je iz same sebe stvorila prvi manifestirani mrak i prvu manifestiranu svjetlost. Također, ovakvo učenje postoji i u keltskoj vilinskoj tradiciji: Sama, strahovita, potpuna u sebi, Boginja, ona čije ime se ne može izreći, lebdjela je u ponoru vlastite tame, prije Početka. Pogledavši se u iskrivljenom ogledalu crnog prostora, u svojem je Svjetlu vidjela svoj blješteći odraz, Svjetlo i zaljubila se u njega.

Povukla ga je u sebe sa moći koja je bila u Njoj, i vodila ljubav sa Sobom. Ta ekstaza je buknula u ujedinjenoj pjesmi svega što postoji, što je bilo i što će ikada biti, i s pjesmom je počelo kretanje. Valovi su izlazili van i postali sferama i krugovima svijeta. Boginja se ispunila ljubavlju, nabujala ljubavlju i iznjedrila kišu svijetlih duša koje su ispunile svjetove i postali bićima.

 

Irena Dumančić Baranja