Rečenica “Sve ti je to na nervnoj bazi!” i termin “psihosomatska bolest” danas se često upotrebljavaju u svakodnevnom govoru, ali se činjenica da somatska bolest ide uz neki psihički uticaj ne koristi dovoljno u lečenju.

Svaka somatska bolest nije bez psihičkog uzorka, bilo da je u pitanju slabost organa prema infekcijama, bilo životne funkcije koje su trajno zavisne od emotivnog stanja organizma, bilo da su to psihogenetski uticaji.

Nezadovoljne ili emotivno blokirane osobe mogu sebi stvarati bolesti. Takođe, nesvesni konflikti mogu kod osobe stvarati ponašanja iz kojih nastaju neki fizički simptomi.

Trebalo bi zato lečenjima pristupiti ozbiljnije, jer osim medikamenata i hirurških zahvata, tek rad na oslobađanju konflikata i vezane psihičke energije dovodi do celovitog ozdravljenja. Ako se ne prorade psihički uzroci, lečenje ne dovodi do rezulata ili se bolest “prebacuje” na druge organe.

Čitanje o emocijama, časovi joge i aerobika neće dati potpune rezultate u lečenju ili oporavku ako se ne prorade potisnuti konflikti. Trebalo bi slušati svoje telo, analizirati blokade, zakočenja, crvenila i drhtavice, i videti gde su lokalizovane, šta u njima čuvamo i koje “koristi” imamo od fizičkih blokada.

Zašto žena crveni u obrazima preko kapilara, pa zbog njih ne želi da izađe napolje? Kako želudac “radi prekovremeno”, luči sokove i kada smo siti? Kada se epileptični napad javlja, nakon koliko velikog potisnutog besa i pred kojom publikom?

Kakve koristi ima osoba koja ne vidi “na daleko” ili se krije iza svojih naočara? Vremenom i stalnom upotrebom oka za zadovoljenje libidoznih impulsa, razvija se kratkovidost zbog istezanja očne jabučice.

Naravno da kratkovidost može biti i organskog ili genetskog porekla, ali postoje i ovakvi slučajevi razvijanja kratkovidosti zbog pokušaja inkorporisanja, unošenja u sebe objekta, gledanjem. Neki konflikt stvara tenziju koja uzrokuje organski problem.

Psihoanaliza daje odgovore na neka od ovih pitanja i pomaže svojim klijentima u ozdravljenju. Lečenja nisu kratkotrajna, ali donose trajne rezultate.

 

Neuroze organa

Čir na želucu je “dobar primer” neuroze organa. Osobe koje pate od ovog oboljenja pokazuju hronične nezadovoljene oralne potrebe, kao da su konstantno gladne, ali su tu svoju potrebu potisnule i ispoljile u preduzimljivo reaktivno ponašanje.

One su neprekidno nesvesno gladne, dok su u suštini gladne ljubavi. Pate za narcističkom hranom, potvrdom da su voljene, vredne, da dobijaju pažnju, da se ogledaju u očima voljenih. Ovo stanje vezano je za bebe ili malu decu u odnosu sa roditeljima, i kada je nezadovoljeno, a dete odustane od traženja, dešava se da potisne tu potrebu.

Odraslim osobama, ova neprekidna psihološka glad izaziva fiziološku reakciju normalne gladi. Luče se sokovi kojima je svrha obrađivanje hrane, kao kada se osoba sprema da jede. Zamislite osobu koja stvarno oseća glad i to neprestano. Hronično neprestano lučenje želudačnih sokova je uzrok čira. Čir postaje rezultat psihičkog stava.

Taj stav bismo mogli da prevedomo sa – “Gladan sam ljubavi, ali ne smem sebi da priznam da me mama nije dovoljno volela, i da sam odustao od traženja ljubavi”.

Problemi sa stolicom kod male dece, mogu nastati kada deca odugovlače s defekacijom iz zadovoljstva ili iz straha. Voljno zadržavanje u početku, transformiše se u neurozu organa. Da biste pomogli detetu koje ima ovih problema i sprečili razvoj neuroze, zapitajte se šta to pokušava da vam kaže, šta ne želi da vam da, kakva je emotivna atmosfera koja u porodici vlada?

Kada odrasli navale da dete i traže od njega da ide na nošu, ono doživljava to što poseduje kao jako dragoceno, nešto što drugi žele da mu uzmu, i onda bira da li hoće ili neće da im da “kaku” koju traže.

Kada se neuroza razvije, nesvesnim analnim impulsima deluje se pritiskom zadržavanja i izbacivanja. Organizam je trajno podvrgnut konfliktom između tendencije za zadržavanjem i odbacivanjem. On može predstavljati konflikt između uzbuđenja i straha ili objekte i predstave osoba čije ubacivanje u sebe, u ličnost, i izbacivanje napolje, predstavlja podjednako poželjno iskustvo.

Nesvesni mehanizmi kontrolišu “zatvor” ili dijareju. Osoba neće da “da emocije” te ima “zatvor”, a zatvorila je svoje emocije. Kada je u situaciji da oseti da blokade popuštaju i da će se “otvoriti”, dobija dijareju.

 

Mišići i neuroze

Naše telo koristi mišiće kao patogene odbrane od potisnutih impulsa. Cilj patogenih odbrana je uvek blokada nekih pokreta. Grč mišića predstavlja sredstvo za čuvanje potisnutog materijala u potisnutom.

Za svaku osobu je individualno kako će reagovati i u kojoj tački će mentalni konflikt naći svoj izraz u mišićnim reakcijama. Osim zatezanja i grčenja moguća je i reakcija labavosti i opuštenosti.

Kada nešto ne možemo da izgovorimo, jer postoji nesvesni konflikt, stvori se knedla u grlu. To može biti neiskazana tuga, neuzviknut bes. Kada se zakočena emocija izgovori i kada se uvezana energija razveže, jer osoba dođe do uvida u svoje potisnute emocije, dolazi do otpuštanja tenzije mišića i uzdaha olakšanja.

 

Konstantan umor

Ljudi se svakodnevno žale na umor i kada nisu fizički aktivni. Pripisuju krivicu nekom trećem faktoru, uticaju klime, zaprašivanjima sa neba, vazdušnom pritisku. Istina je da osoba može samu sebe da umori.

Stalna upotreba mišića za neurotičke spazme, grčenja zbog potisnutih agresivnih impulse imaju, neminovno, zamarajuće dejstvo. Ovaj umor može se smatrati ekvivalentom depresije, pada od umora.

Agresija neispoljena spolja postaje agresija okrenuta ka unutra i osoba ubija samu sebe, odnosno stavlja sebe u depresivno stanje.

 

Zakočenost polnih karakteristika

Mnogi ginekološki problemi rezultat su nesvesne pregenitalne mržnje prema polnim odlikama majke. Neprihvatanje svog pola, neprihvatanje zavisti prema muškom polu, potiskivanje konflikta između libidozne želje i zabrane zadržava se u predelu karlice i polnih organa.

Muskulatorni poremećaji se često pojavljuju istovremeno sa poremećajem dubokog senzibiliteta i telesnih osećanja. Ako je moguće uspostaviti svest o telesnim osećanjima uz pomoć terapije, muskulatorne funkcije ponovo postaju normalne.

Ženske osobe sa konfliktom između egzibicionističkih težnji i skromnog ponašanja sa druge strane mogu imati strah ili stid zbog ginekološkog pregleda. Neuroza može dovesti do toga da osoba oseća kao da donji deo tela nije njen, i tek tada može da podnese pregled.

Ili na primer, devojčica koja je volela da pleše i maštala kako će postati zvezda svetskog glasa, koju otac zbog toga kritikuje, postepeno razvija artritis koji ima značenje zabrane i kazne za njene plesačke ambicije, a istovremeno i krivice zbog egzibicionizma i reaktivne kastrativne tendencije usmerene ka ocu.

 

Disanje

Svaki put kada se preduzima neka nova akcija, kada je neka nova stvar opažena ili pažnja privučena, dolazi do lake promene ritma disanja. Kao neki signal straha niskog intenziteta, kada se pitamo da li treba ili ne treba da budemo uplašeni.

Traumatski strah ili jake krize straha prati grubo respiratorno reagovanje. Strah se doživljava kao jedna vrsta gušenja, kao kod napada panike.

Disanje se može i seksualizovati. Udisanje predstavlja ubacivanje, inkorporaciju, osobe u sebe, izdisanje izbacivanje. Udisati isti vazduh sa nekom osobom značiti sjediniti se s njom, a izdisanje razdvajanje.

Kod dečije astme u pitanju je pasivan poziv majci, koji se izražava u patološkim promenama disanja. Kriza astme je ekvivalent straha. Krik koji zove u pomoć, upravljen ka majci, neizgovoren.

Dete pokušava da u sebe ubaci, introjektuje siguran objekat, majku, kako bi na taj način bilo stalno zaštićeno. Istovremeno ima i instiktivan strah protiv koga je taj pokušaj usmeren. Dete može da fantazira da je udahnulo majku, unelo je u sebe, a tada se javlja konflikt između detetovog “ja” i njegovog respiratornog aparata koje predstavlja ubačeni objekat. Dete se guši.

Asmatična kriza nastaje kao reakcija na opasnost odvajanja od majke, predstavlja jecaj ugušen strahom ili besom. Izvori ideje opasnosti od gubitka majke potiču iz iskustava ili iskušenja kojima je dete bilo izloženo. Zadatak da savlada strah od napuštenosti počinje da upravlja njegovim životom.

 

Srce kao simbol ljubavi

Srce smatramo organom ljubavi. Crtamo srce kao simbol voljenja. Ono bije u besu, pri seksualnom uzbuđenju i strahu i teško je za vreme žalosti.

Hronična razdražljivost srca vezuje se za nesvesnu agresivnost is strah od odmazde. Osobe koje pate od nje, pate zbog potisnute mržnje prema roditelju istog pola i istovremeno straha od gubitka njegove ljubavi u slučaju kada bi se ova mržnja otvoreno izrazila. Ishod ovog konflikta je strah da će biti napušten. Taj strah može da poprimi oblik straha od smrti.

Kada je roditelj bio srčani bolesnik dešava se da dolazi do identifikacije sa njim naročito ako je to roditelj protiv koga su bile uperene želje za smrću, koje su izazivale strah od odmazde. Kada se i životne okolnosti nameste tako da osoba ulazi u suparništvo sa tim roditeljem, krize se ubrzavaju.

Sistem cirkulacije je zatvoreni sistem, i nije sposoban za opterećenje ili rasterećenje, tako da su osobe koje blokiraju spoljašnje rasterećenje svojih emocija više disponirane da reaguju promenama ovog sistema.

Povećan broj ljudi koji pate od hipertenzije verovatno je u vezi sa mentalnim stanjem ljudi koji su naučili da je agresivnost loša stvar, a moraju da žive u svetu koji iziskuje veliku količinu agresivnosti. Kako pesma kaže – “Ovde kome ne porastu zubi, ej, kukala mu mati…”.

Visok krvni pritisak javlja se kod osoba koje spolja izgledaju mirne i ne dozvoljavaju nikakav odvod svojih impulsa. Jaka nesvesna instinktivna tenzija koja je rezultat jake težnje za agresijom i isto tako jake pasivno-receptivne tenzije za oslobođenjem od te agresije, obe nesvesne, deluju na rast arterijske hipertenzije zbog neoslobođene unutrašnje tenzije.

 

Glavobolje

Nadam se da vas od prethodnog dela teksta nije glava već zabolela i da vam može poslužiti u boljem razumevanju sebe i drugih. Sada ćemo razmotriti baš pitanje glavobolje. Možete se zapitati – “Zašto bolim svoju glavu, umesto zašto mene boli glava?” .

Lako plašljive ili deprimirane osobe, uvek spremne da prihvate prekor, seksualno potisnute i one koje pokazuju intenzivnu vezanost za svoje roditelje mogu da budu neurotični karakteri predisponirani na migrene.

Ovakve osobe deluju kao da izgledaju kao da stalno pokušavaju da suzbiju nesvesno neprijateljstvo. Neprijateljska tendencija često je upravljena ka destrukciji inteligencije objekta, kao “mentalna kastracija”. Osećanja krivice tada okreću napad protiv vlastite glave.

Da ne bi mrzeli “glupog oca” od čije se odmazde i agresije, u slučaju pokazivanja svoje mržnje, jako plaše, osobe će “boleti svoju glavu”, zatim će im biti “muka” jer ne mogu da “svare” svoje roditelje i njihov odnos.

 

Koža

U stanjima nervne napetosti koža postaje sedište hitnih rasterećenja, što se najočiglednije manifestuje kod nervnog znojenja.

Koža u svojstvu omotača ima ulogu zaštitnika i predstavlja granicu sa spoljašnjim svetom. Ona ispituje stimuluse, ako je potrebno, otupljuje ih ili potiskuje, a to nekada radi i protiv unutrašnjih stimulusa, kao mera zaštite, jer tretira te unutrašnje stimuluse kao da su spoljašnji.

To radi i prema potisnutim impulsima koji traže rasterećenje. Tako se i koža može koristiti kao oklop. Iz ovakvih situacija nastaju dermatoze. Moguće je i da sadističke želje utiču na kožu, kao u slučaju psorijaze , kada su uperene protiv “ja”.

Koža je i erogena zona, i ako je ugrožena težnja da se tako upotrebljava, izlaz se nalazi u promenama na koži. Zaključak koji možemo izvući je – “Mazite se ljudi!”.

U osnovi dermatoza može se naći i konflikt i sudar seksualnog nagona i straha ili stida, a koji mu se opiru, te kod narcističke potrebe za reosiguranjem, kao nesvesni konflikti kod fobija koje se odnose na lepotu i ružnoću u slučaju društvenog straha.

Šta će drugi reći, kako će proceniti osobu, da li će je odbaciti, prezreti ili poniziti reflektuje se na promenama na vidljivim mestima, tako da osoba dobija, tačnije pribavlja sebi, i očigledno opravdanje za svoju fobiju i strah.

Reakcije kože mogu predstavljati i manifestacije straha. Krize urtikarije nailaze u vreme frustriranih žarkih želja koje ne nalaze druge puteve rasterećenja.

 

Ljubav kao lek

“Savremena psihosomatska medicina kao i savremena imunološka istraživanja stigli su do dragocenog saznanja da vera, nada i ljubav kod zdravog i naročito kod bolesnog čoveka deluju podsticajno na imunološke odbrambene snage u uspešnom savlađivanju i najtežih bolesti.” (Vladeta Jerotić)

Da bi se do ljubavi stiglo, potrebno je otkloniti strahove od nje, odblokirati zakočene emocije i razviti bazične sposobnosti za obradu emocija. Tada osoba može sama sebe ljubavlju lečiti i može razvijati sopstvenu sposobnost za ljubav i rad.

 

Mirjana Kokerić