Ili noć vještica, Svi sveti, zadušnice, kako god hoćete…

Stari Kelti su vjerovali da dan započinje i završava u suton. Tako je sinoć započela prastara paganska svetkovina Samhain (čita se Sauvin) i traje do večeras, u smiraj dana. Širom Evrope u davna, mnogobožačka vremena, na današnji dan su se štovali neprikosnoveni zakoni majke Prirode.

Ovo je dan kada završava sezona žetve i kada nastupa mračna polovica godine. To je dan koji je točno napola između jesenjeg ekvinoksa i zimskog solisticija. Na današnji dan se u davna vremena skupljala stoka sa pašnjaka i pripremala za klanje. Stari običaji su nalagali paljenje velikih vatri i slavljenje predaka, jer se vjeruje da je u noći koja je iza nas veo između svjetova najtanji. Otvaraju se pukotine i mrtvi mogu slobodno da posjete svoje bližnje.

Dakle, praznik čije se porijeklo vezuje za galska plemena, duboko je ukorijenjen u svim dijelovima paganske Europe i Crkva ga je, kao i mnoge druge, prilagodila svom sustavu vjerovanja. Svi sveti i Zadušnice, simbolički kristaliziraju ideju da na današnji dan, točnije u ovom periodu kada noć dominira, ne samo duše pokojnika, nego i svekolike vilinske i astralne kreature tumaraju našom dimenzijom stvarnosti, a to je vjerovanje mnogo starije od monoteizma i kršćanstva, kao takvog.

Poštujte svoje mrtve. Poklonite se precima. Podijelite objed s njima. Zahvalite im na životu koji su u vas udahnuli. Otjelovili su vas. Njihova mudrost i iskustvo kolaju vašim žilama i žilama vaše djece. Oni vas čuvaju i bdiju nad vama i vašim naslijeđem.

Jer oni su živi u vama i kroz vas, a vaše postojanje poput svjetlosnih godina putuje kroz vrijeme i zastaje, samo na milisekundu, u vašim očima. Praoci i pramajke su kao nesalomljiva tvrđava koja prkosi morskim strujama i svirepim olujama. Tradicija i naslijeđe je jedina čvrsta materija na koju živ čovjek može da se osloni.

𝑆𝑖𝑛𝑜𝑐́ 𝑠𝑎𝑚 𝑝𝑟𝑖𝑧𝑣𝑎𝑙𝑎 𝑑𝑒𝑣𝑒𝑡 𝑠𝑣𝑜𝑗𝑖ℎ 𝑝𝑟𝑒𝑑𝑎𝑘𝑎 𝑑𝑎 𝑚𝑖 𝑝𝑟𝑖𝑠𝑡𝑢𝑝𝑒,

𝑑𝑎 𝑘𝑜𝑟𝑎𝑐̌𝑎𝑗𝑢 𝑢𝑧 𝑚𝑒𝑛𝑒, 𝑑𝑜𝑘 č𝑖𝑠𝑡𝑖𝑚 𝑠𝑣𝑜𝑗𝑒 𝑜𝑘𝑎𝑙𝑗𝑎𝑛𝑜 𝑖𝑚𝑒.

𝐷𝑎 𝑚𝑖 𝑑𝑎𝑗𝑢 𝑠𝑛𝑎𝑔𝑢 𝑖 𝑚𝑜𝑐́ 𝑑𝑎 𝑖𝑠𝑝𝑟𝑎𝑣𝑖𝑚 𝑛𝑒𝑝𝑟𝑎𝑣𝑑𝑢

𝑖 𝑑𝑎 𝑖𝑠𝑡𝑖𝑛𝑢 𝑜𝑏𝑗𝑒𝑙𝑜𝑑𝑎𝑛𝑖𝑚, 𝑘𝑎𝑘𝑜 𝑖𝑠𝑡𝑖𝑛𝑎 𝑖 𝑧𝑎𝑠𝑙𝑢ž𝑢𝑗𝑒.

𝑆𝑖𝑛𝑜𝑐́ 𝑠𝑎𝑚 𝑗𝑒𝑙𝑎 𝑖 𝑝𝑖𝑙𝑎 𝑠𝑎 𝑠𝑣𝑜𝑗𝑖𝑚 𝑚𝑟𝑡𝑣𝑖𝑚𝑎.

𝐶𝑟𝑛𝑎 𝑠𝑣𝑖𝑗𝑒ć𝑎, 𝑐𝑟𝑛𝑜 𝑣𝑖𝑛𝑜 𝑖 ž𝑒𝑡𝑣𝑒𝑛𝑖 𝑏𝑙𝑎𝑔𝑜𝑠𝑙𝑜𝑣.

𝐺𝑙𝑎𝑑𝑛𝑎 𝑛𝑖𝑠𝑎𝑚, ž𝑒𝑑𝑛𝑎 𝑛𝑖𝑠𝑎𝑚. 𝑁𝑖𝑠𝑢 𝑛𝑖 𝑚𝑜𝑗𝑖 𝑛𝑎𝑗𝑚𝑖𝑙𝑖𝑗𝑖. 𝐻𝑣𝑎𝑙𝑎 𝑣𝑎𝑚.

𝐷𝑜𝑏𝑖𝑙𝑎 𝑠𝑎𝑚 𝑛𝑎 𝑑𝑎𝑟 𝑡𝑖𝑗𝑒𝑙𝑜 𝑘𝑢𝑘𝑐𝑎, 𝑚𝑢𝑚𝑖f𝑖𝑐𝑖𝑟𝑎𝑛𝑜 𝑢 𝑝𝑎𝑢𝑘𝑜𝑣𝑢 𝑚𝑟𝑒ž𝑢.

𝑃𝑎𝑢𝑐𝑖, 𝑖𝑠𝑡𝑜 𝑘𝑎𝑜 𝑖 𝑙𝑗𝑢𝑑𝑖, 𝑠𝑘𝑙𝑎𝑑𝑖š𝑡𝑒 ℎ𝑟𝑎𝑛𝑢 𝑧𝑎 𝑧𝑖𝑚𝑢.

𝑃𝑜ž𝑒𝑙𝑗𝑒𝑙𝑎 𝑠𝑎𝑚 𝑑𝑎 𝑡𝑖𝑗𝑒𝑙𝑜 𝑡𝑜𝑔 ž𝑟𝑡𝑣𝑒𝑛𝑜𝑔 𝑘𝑢𝑘𝑐𝑎 𝑝𝑜𝑙𝑒𝑡𝑖 𝑢 𝑛𝑜ć

𝑖 𝑠𝑙𝑒𝑡𝑖 𝑛𝑎 𝑔𝑟𝑘𝑙𝑗𝑎𝑛 𝑠𝑣𝑎𝑘𝑜𝑚 𝑘𝑜 𝑚𝑖 𝑗𝑒 𝑖𝑘𝑎𝑑𝑎 𝑝𝑜 𝑧𝑙𝑢 𝑖𝑚𝑒 𝑝𝑜𝑚𝑒𝑛𝑢𝑜.

𝑀𝑜𝑗𝑎 𝑗𝑒 𝑑𝑢š𝑎 𝑒𝑘𝑣𝑖𝑙𝑖𝑏𝑟𝑖𝑗 𝑖𝑧𝑚𝑒đ𝑢 𝑡𝑢ž𝑛𝑖ℎ 𝑒𝑝𝑖𝑧𝑜𝑑𝑎 𝑖 𝑒𝑟𝑢𝑝𝑐𝑖𝑗𝑎 𝑖𝑠𝑘𝑜𝑛𝑠𝑘𝑒 𝑟𝑎𝑑𝑜𝑠𝑡𝑖.

𝑍𝑛𝑎𝑛𝑗𝑒 𝑢 𝑚𝑜𝑗𝑖𝑚 𝑔𝑒𝑛𝑖𝑚𝑎 𝑛𝑖𝑗𝑒 𝑏𝑒𝑧𝑜𝑝𝑎𝑠𝑛𝑜, 𝑎𝑙𝑖 𝑗𝑒 𝑝𝑟𝑎𝑣𝑒𝑑𝑛𝑜.

𝐼 𝑡𝑜 𝑗𝑒 𝑚𝑜𝑗 𝑧𝑎𝑘𝑜𝑛 𝑖 𝑚𝑜𝑗𝑎 𝑠𝑢𝑑𝑏𝑖𝑛𝑎.

𝐷𝑒𝑣𝑒𝑡 𝑐̌𝑣𝑜𝑟𝑜𝑣𝑎 𝑢 𝑐𝑟𝑛𝑜𝑗 𝑣𝑢𝑛𝑖, 𝑧𝑎 𝑑𝑒𝑣𝑒𝑡 𝑑𝑢𝑠̌𝑎 𝑖 𝑑𝑒𝑣𝑒𝑡 𝑑𝑎𝑛𝑎.

𝑇𝑜 𝑗𝑒 𝑚𝑜𝑗𝑎 𝑣𝑜𝑙𝑗𝑎 𝑖 𝑛𝑒𝑘𝑎 𝑏𝑢𝑑𝑒 𝑡𝑎𝑘𝑜.

 

Hvala na čitanju,

Tijana Mišković